Home

(Objavljeno u Jutarnjem listu 07.04.2013.g. pod naslovom: “Ne mogu vjerovati! Moj dječački heroj Vlaović oduzeo mi je curu”)

K’o loptu onom turskom reprezentativcu ’96. na stadionu u Nottinghamu, tako je Goran Vlaović meni, Miri Paru, prošli tjedan na plesnom podiju u Sokolu oduzeo djevojku.

“Bruka neviđena!”, smijali su mi se prijatelji dok sam pokunjen napuštao klub u koji sam zapravo imao poteškoće i da uđem, ali o tome nešto kasnije u priči…

Spomenutu loptu je, naravno, spomenute godine oduzeo do sada još uvijek nespomenuti Aljoša Asanović, dok je ovaj nekad oženjeni prvotimac Valencije, a danas razvedeni građevinski poduzetnik, elokventni komentator reprezentativnih utakmica na HRT-u i, valjda, maneken za malu, mrljavu bradicu ispod donje usnice – Goran Vlaović – u Nottinghamu samo zabio. Međutim, kako ne želim niti pomisliti na mogućnost da je isto učinio i u Zagrebu, kod pristojne mlade dame koju već neko vrijeme snubim, pravit ću se da ju je samo oduzeo.

“A šta si ti radio za to vrijeme?”, pitao me prijatelj Marcel, kojemu sam sljedeći dan priznao tu svoju sramotu,”promatrao ga kao onaj drugi turski reprezentativac koji se libio napraviti faul?”

“Za to ti…” nastavio je ne čekajući moju reakciju, “ne postoji Fair play nagrada!” 

Iako uviđajući da je možda u pravu kada kaže da sam mu trebao uklizati kao što bih to učinio bilo kojem drugom Vatrenom, a Kruni Jurčiću pogotovo, na Vlaovića se te večeri, ali ni bilo koje druge, nekako nisam mogao naljutiti. Ako zbog ničega drugog, onda zbog onog legendarnog pomicanja glave gore-dolje nakon pogotka Njemačkoj ’98… 

“Misliš li da ju je i te večeri tako slavodobitno pomicao?”, nastavio je provocirati Maki, kojemu se više nikada u životu neću povjeriti.

Elem, djevojku o kojoj je riječ upoznao sam još na Valentinovo, dok sam u jednom eminentnom zagrebačkom klubu kupovao ruže za one djevojke koje su to zaslužile, a krafne onima za koje sam mislio da su se maskirale. Prišla mi je poprilično samouvjereno i pitala da li sam ja možda najbolji glumac Berlinalea iz Tanovićeva filma “Epizoda u životu berača željeza”, ili je to samo njegov sako na meni? 

“Nazife Mujić?” rekla je odmjeravajući me od glave do pete, “jesi li to ti?”

Kako mi se to učinilo poprilično duhovito, a svidjelo mi se i kad je nešto kasnije u razgovoru spomenula da kad god vidi Maju Sever na televiziji pomisli da bi HRT trebao nama plaćati pretplatu, a ne mi njima, pomislio sam da bih se u ovu djevojku možda čak i mogao zaljubiti…

“A što misliš o programu Nove TV?”, tražio sam ultimativnu potvrdu, a kad se slično izjasnila i po tom pitanju, te navela da bi njihova emisija Provjereno prije svega trebala istražiti poslovanje vlastite kuće za koju, poznato je, rade narko dileri u bijegu, te koja osim što pere novac putem Fimi Media (o čemu više možete pročitati u Presudi Županijskog suda u Zagrebu), namješta i pobjednike svojih kulinarskih emisija na način da u emisiji prikazanoj u Hrvatskoj pobjeđuje jedan kandidat, a u istoj toj emisiji prikazanoj u BiH, eto, njegov konkurent iz finala – znao sam da mi je ona suđena!

“Možda si je trebao pitati što misli o Goranu Vlaoviću….”, ubacio se ponovno Marcel, kojeg u ovoj priči zasigurno više neće biti.

Narednih nekoliko tjedana gajili smo uzbudljiv epistolarni odnos, a čak smo se i dva puta uspjeli dogovoriti za spoj. Prvi put sam je vodio na ples, ali kad me jedna slučajna prolaznica, kako ću kasnije saznati i studentica medicine, priupitala imam li možda problema sa srednjim uhom uslijed kojih sam izgubio osjećaj za ravnotežu, shvatio sam da sam pogriješio. Ne želeći ponoviti tu pogrešku, sljedeći put sam je izveo u kino na film “Ljubav” od Michaela Hanekea, u tom trenutku najvećeg favorita za Oskara, a kasnije i dobitnika. Mislio sam da s tim filmom ne mogu nikako pogriješiti, međutim usred filma počeo sam zavidjeti onoj babi što je iznenada postala katatonična i paraplegična jer, nota bene, svakako je prolazila manju torturu od mene koji sam taj film morao odgledati do kraja.

“Sljedeći put idemo u Sokol!”, podviknuo sam po završetku ljutito, uzdajući se u treću sreću, ali i lagani istočnjački melos koji bi u suradnji s mojom razdrljenom košuljom i činjenicom da taj spoj nikako ne može završiti gore od ova dva prethodna mogao napokon donijeti i neki rezultat.

Nažalost, prevario sam se… 

Svatko tko misli da je teško upasti na pravo, medicinu ili čak na akademiju dramskih umjetnosti, koja godišnje prima između 1 i 2 studenta, a i to samo ako im je babo u komisiji, trebao bi pokušati u subotu iza ponoći upasti u Sokol. Red ispred bio je kao onaj kod Mekkija Torabija…

“Ma ne valja tu…”, pokušao sam joj slagati i nagovoriti je da ipak odemo negdje drugdje jer sam mislio da me neće pustiti unutra, a što bi svakako bila sramota preko koje ona ne bi prešla, ali nije se dala. Kraj papaka u redu prošla k’o kraj ciganke s djetetom i, pozdravljajući redare na ulazu, uvela i mene, očito nedovoljno uglednog člana zajednice da bih samostalno ušao u podrumski prostor u kojemu ću sasvim suprotno očekivanjima doživjeti najveće poniženje u svom životu.

 
Ona je, učinilo mi se, unutra poznavala sve žive. Ljubeći ih u obraze, neprestano je pozdravljala neke mrmote s debelim lančićima i još debljim glavama, a prvo poznato lice koje sam u tom blago zadimljenom i zamračenom prostoru ja prepoznao, bilo je ono simpatično, s malom, jedva primjetnom bradicom, Gorana Vlaovića – mog dječačkog heroja!

Sjećam se kao da je jučer bilo kada sam kao jedanaestogodišnji dječak na stadionu u Bordeauxu, na Svjetskom prvenstvu ’98., pogledom ispratio njegovu legendarnu vratnicu s nekih tridesetak metara protiv Argentine. Sav sretan što sam 15 godina kasnije sreo svoga idola čija mi je Panini sličica još uvijek zalijepljena na vratima dječje sobe, obratio sam mu se u prepunom Sokolu.

“Uf, da je ono ušlo…”, rekao sam mu u prolazu, a on – iako se nije mislio zaustavljati – ugledao je prekrasnu djevojku s kojom sam do tad stajao za šankom i, ne mareći za mene, niti za moje prisjećanje na taj njegov legendaran potez, izveo je jedan novi i moguće još legendarniji potez, te prišao mojoj pratnji šaptajući joj nešto na uho. Po njezinom osmijehu sudeći, sumnjam da je bilo o Maji Sever ili Novoj TV…

Nakon toga sve se odvijalo nekako brzo i već slijedeće što sam vidio, doduše iz velike udaljenosti jer su se povukli u jedan daleki i teško pristupačni separe, bila je njezina ruka na njegovom ramenu, dok njegovu ruku nisam vidio – a što, bezbeli, dovoljno govori o tome gdje je ona bila.

Napuštajući klub, te usamljeno koračajući prema kući, sjetio sam se poznate poslovice kako je upoznavanje sa svojim idolom zapravo prvi korak da ostanete bez njega, ali ono što sve do te večeri nisam mogao ni pretpostaviti je, da je to ujedno i prvi korak prema tome da ostanete bez djevojke svojih snova… 

Bili su moji prijatelji u pravu – bruka neviđena!

Oglasi