Home

(Objavljeno u JL-u 17.10.2013., nakon utakmice Hrvatska-Škotska i patetične ostavke Igora Štimca na mjestu reprezentativnog izbornika)

Nakon jučerašnjeg dana Hrvatska ima mnogo toga za čime bi trebala žaliti. Prije svega tu je taj poraz od Škota, koji osim nas nikoga drugoga ne mogu pobijediti, a nas čak dva puta. Zatim, treba žaliti za izbornikom Štimcem. Čovjekom koji je imao velike planove prvo s nogometnim savezom, a zatim s reprezentacijom, da bi na kraju, što zbog nehrvatskih medija, kako on kaže, a što zbog gospode pisaca kojima smeta krunica u njegovoj ruci (također njegove riječi), bio primoran suznih očiju pred kamerama nacionalne televizije –  samo nekoliko trenutaka nakon što je pošteno ponudio svoju ostavku – citirati Indiru Radić: “budi lep, budi jak, budi uvek kao zmaj…”

Nadalje, treba žaliti za time što smo s osmog pali na osamnaesto mjesto FIFA-ine ljestvice koje smo se još do prije nekoliko mjeseci (kad smo bili četvrti op.a.) držali ko pijan plota, a danas već uočavamo njene manjkavosti u vidu toga da je Honduras ispred Brazila…

Treba žaliti za time što nas s ovakvom igrom u baražu može pobijediti i Island, a o Francuskoj i Švedskoj da ni ne pričam. Ako se naljuti, pobijedit će nas Ibrahimović sam samcat.

Za Nikom Kovačem, novoizabranim izbornikom seniorske reprezentacije, također treba žaliti. Naime, nasilno je izvađen iz jednog od rijetkih zdravih projekata vezanih za naš nogomet, a u kojemu je on osobno, ali i njegov brat Robert također, počeo ostvarivati dobre rezultate i, ko zna, možda pripremati jednu mladu generaciju koja nas za par godina neće osramotiti gubeći od Škota dvije utakmice zaredom i ne pokušavajući spriječiti gol iz odbijene lopte nakon obranjenog jedanaesterca.

Na kraju krajeva, reći ću i to, treba žaliti i zbog toga što Kruni Jurčiću nije pružena prilika da se okuša kao selektor. 

Pa jebemu sunce, zaslužio je! 

Ipak, ono zbog čega najviše žalim ja, Miro Par, a trebala bi i cjelokupna Hrvatska, da ne kažem i svjetska javnost, je to što je uslijed svih tih događanja od sinoć i nešto malo od danas prijepodne, u sjenu pala moguće i jedina stvar zbog koje ovaj mjesec neću požaliti što plaćam pretplatu za HRT.

A, riječ je, jasno, o crnoj vesti bez rukava Gorana Vlaovića, u koju je on jučer – pritome vrlo dobro znajući da će biti na televiziji i da će ga svi vidjeti – odlučio uskočiti…

Sjećam se kao da je jučer bilo kada sam kao jedanaestogodišnji dječak na stadionu u Bordeauxu, na Svjetskom prvenstvu ’98., pogledom ispratio njegovu legendarnu vratnicu s nekih tridesetak metara protiv Argentine. 

“Uffff…”, uzviknuo sam tada oduševljeno, ali ni približno toliko ko jučer kad sam kraj dotjeranog Joe Šimunića koji, usput budi rečeno, još uvijek nije vratio odijelo unajmljeno za svadbu, ugledao nekoć vrsnog reprezentativnog napadača Gorana Vlaovića.

Taj elokventni komentator reprezentativnih utakmica, o čijoj sam mrljavoj bradici ispod donje usnice već ranije pisao, svojom me odjevnom kombinacijom od sinoć više iznenadio no Steven Naismith našeg dobrog Strinića kada je odlučio potrčati za odbijenom loptom. Isto kao što se u tom trenutku Strinić vjerojatno zapitao: “zar se igra na odbijanac?”, ja sam se zapitao gdje se sakrio trbuhozborac koji je u studio donio ovog porculanskog lutka u crnoj vesti bez rukava. Tek kad sam shvatio da je riječ o mome dječačkom heroju čija mi Panini sličica još uvijek zalijepljena na vrata dječje sobice u roditeljskom domu, naljutio sam se redom na; Igora Štimca, igrače, Škote, Mamića, Jurčića i sve ostale zbog kojih će – ukoliko to sam ne odlučim napisati i dati štampati u Jutarnji list – zauvijek u zaborav pasti ova odjevna kombinacija koja na malim ekranima nije viđena na odraslom čovjeku još od…. ma, zapravo, na odraslom čovjeku nije nikad viđena…

Istina, Goran ne stari mnogo. Promatrajući sličice na kojima je otisnuto njegovo dobročudno lice iz doba dok još uvijek vodio kao stariji maloljetnik i, uspoređujući ih s ovom fotografijom koju sada ima na godišnjoj iskaznici za Sokol, razlika je jedva uočljiva. Eventualno je bradica malo gušća.

Unatoč tome, ni taj vječno mladoliki izgled jednog od mojih najdražih igrača iz one legendarne Ćirine reprezentacije, ali ni uredno svezan čvor na kravati koja se nazirala ispod te veste bez rukava, nije uspjelo umanjiti moj dojam da jučer na HRT-u najsmješnija stvar ipak nije bila igra Hrvatske nogometne reprezentacije. 

Oglasi