Home

Prije točno sto dana, bio je četvrtak, sjećam se dobro, popušio sam svoju posljednju cigaretu, popio posljednje alkoholno piće, posljednji put večerao iza 18 sati i posljednji put nečiju majku spomenuo u negativnom kontekstu, a ubrzo zatim – kad sam zaboravio na svoje novogodišnje odluke – nastavio sam sa starim običajima još gore nego u dvijetisućeičetrnaestoj.

„Onaj tko prekrši svoje novogodišnje odluke je slabić…”, pomislio sam tada, dok sam bakinom sarmom liječio prvosjećanjski mamurluk i slušao tradicionalni novogodišnji koncert posvećen bečkim valcerima porodice Strauss. 

“Ali, onaj tko ih donese…”, pokazalo se s vremenom, “E, taj je naivac!“.

Elem, taj dan bio sam nekako pun optimizma glede te 2015. godine koja je bila pred svima nama, ali na ovaj današnji 10. travanj – stoti dan u spomenutoj godini –  moram konstatirati da do sada i nije bila neka…

Prisjetimo se; ova petnaesta godina trećeg milenija, koja je od strane UN-a proglašena “Godinom Svijetla”, nije još ni započela kako treba – bila je, naime, još u svome prvom tjednu – a dva maskirana napadača, od strane francuskih vlasti naknadno identificirani kao braća Saïd, naoružana s automatskim puškama, sačmaricom i ručnim bacačem raketa, u središtu Pariza upala su u redakciju satiričkog časopisa Charlie Hebdo. Tom prilikom su otvorili vatru na zaposlenike i članove redakcije, kao i pripadnike policije koji su pokušali intervenirati, a tokom napada poginulo je najmanje 12 ljudi, uključujući dva policajca. 

Bilo je to prvi put da uz “Charlie Hebdo” ne vežemo neke duhovite vijesti… 

Drugi pak tjedan, ove 2015.godine, donio je loše vijesti iz Švicarske kada je njihova narodna banka 
odustala od obrane tečaja svoje nacionalne valute u odnosu na Euro, a što je uzrokovalo nemir na međunarodnim financijskim tržištima i, nažalost, unutar mnogih hrvatskih obitelji. A posljednji dan trećega tjedna, 21. sijećnja, otišao je Kemal Monteno.

Taj najpoznatiji bosanskohercegovački kantautor i najveći šansonjer, te jedan od najboljih kantautora na području bivše Jugoslavije, napustio nas je nažalost u svojoj 67.godini, ali zato njegove pjesme, nema nikakve sumnje u to, živjeti će vječno. 

Treba napomenuti da je u tom prvom mjesecu petnaeste godine dvadesetiprvoga stoljeća propao i dogovor između Rusije, Ukrajine, Njemačke i Francuske o tome da zaračene strane povuku teško naoružanje iz istočne Ukrajine, te da je – također ne pretjerano dobra vijest – Kolinda pobijedila u drugom krugu predsjedničkih izbora…

“Ne volim januar!”, rekao bi Balašević i, barem što se konkretno ovoga tiče, imao bi itekako valjane razloge za to.

Veljača se uglavnom morala nositi s posljedicama katastrofalnog početka godine, a onda nam je ožujak, izmeđuostaloga, donio i depresivnog pilota Germanwingsa; Andreasa Lubitza.

Njegovi problemi s djevojkom i želja da učini nešto veliko po čemu će ga svi pamtiti, pa makar to bilo nešto najgluplje u povijesti čovječanstva, stajali su života 150 dobrih ljudi, a međukojima i 16 učenika koji su za to putovanje u Barcelonu izvučeni na tomboli jer je interes u njihovoj školi bio prevelik, pa nisu svi mogli ići. Ispalo je tako da su oni učenici koji su prvobitno bili žalosni što njihova imena nisu izvućena, te što će propustiti zasigurno izvrsnu zabavu u Španjolskoj, zapravo pravi dobitnici tog izvlačenja gdje se za nagradu – kako će se nažalost kasnije ustanoviti – dijelila karta za smrt. 

A, i ona učenica što je zaboravlia putovnicu, pa se morala vraćati u hotel po nju, nažalost je stigla na povratni let…

U prvih sto dana ove 2015.godine, stalo je, dakle, i previše nesreće, tako da ni za 1. april nikome nije bilo do šale, a ostaje nam samo da se nadamo kako će se stvari uvelike popraviti u ovih 265 dana koji su preostali do kraja godine, te da će nam “Godina Svijetla” – kako ju je UN proglasio – zbilja donijeti neko svijetlo. 

Pa, makar i na kraju tunela…  

Možda će, doduše, u ovih preostalih 265 dana, Rijeka zbilja prestići Dinamo na ljestvici HNL-a i uzeti titulu prvaka koja joj je sudačkim previdom uskraćena ono jednom davno. Možda nam turistička sezona potraje dvostruke dulje i zemlja, nakon nekoliko zbilja iscrpljujućih godina, napokon izađe iz krize. Savska ulica u Zagrebu možda ponovno postane prohodna, a ideja o obveznom vojnom roku propadne kao i ona o selidbi u Visoku…Charlie Sheen bi se mogao vratiti u “Dva i pol muškarca”, Mourinho u Inter, a Šešelj, bezbeli, u Hag. Antigravitacijski uređaj, kao što su baš za ovu godinu predvidjeli u “Povratku u budućnost 2”, možda zbilja postane uobičajan i korišten čak i u osobnim automobilima, te skejtbordima, a Snowden i Assange, i sami osjete slobodu za koju su se svojim djelima borili. Religijski vođe početi će – ako Bog da – više propovijedati ljubav, a manje mržnju, dok će njihovi sljedbenici shvatiti kako se vjera, slično kao i ljubav, nikome ne može nametnuti. A HRT će nam, isto tako, prestati nametati da moramo plačati tako skupu pretplatu, za tako jeftin program…A, možda, napisati ću još i to, u ovom razdoblju od 265 dana koliko nas dijeli od 2016.godine, svijet postane zbilja tako lijepo i sigurno mjesto kao što se svi nadamo, ali – čini mi se – premalo na tome radimo…

Ja sam čvrsto odlučio vjerovati u to, pa makar kao i s novogodišnjim odlukama s početka godine, ispao teški naivac. 

Alternativa tomu je, naime, teško podnošljiva…