Home

(Objavljeno u nešto kraćoj verziji u tiskanom izdanju Telegrama 19.03.2016.)

Prvu knjigu Gorana Vojnovića, da vam odmah kažem, pročitao sam u jednom dahu. Putovao sam te 2008.godine vlakom iz Praga za Zagreb, s obveznim presjedanjem u Beču, a tetka mi je za put spakirala dva sendviča s pohanom piletinom, neki sok i knjigu spomenutog autora: “Čefuri raus!”.

“Kakva je?”, pitao sam je onako usput dok sam još uvijek pakirao torbu, a ona je slegnula ramenima.

“Nisam čitala”, rekla je tiho, kao da se malo srami, i bez da ipak nešto loše o njoj kaže, a što je možda negdje načula (na primjer od slovenske policije op.a.), pohvalila je svoju piletinu. Ispohala je navodno po bakinom receptu, a što je u meni probudilo neka draga sjećanja pa sam s velikim očekivanjima od tih pohanaca i, eto, nikakvima od knjige, zamišljeno sjeo u prazan kupe.

Čekalo me više od deset sati puta i odmah sam izvukao knjigu iz ruksaka kako bih si prikratio vrijeme. Okrenuo sam prvu stranicu, a onda odjedanput – kada sam sljedeći put pogledao kroz prozor – Willkomen in Wien! 

Sve do Beča, naime, nisam podizao pogled s knjige, a vrijeme mi je proletjelo tako brzo da nisam ni osjetio kako se vozim već više od šest sati, te da se i moj do maloprije prazan kupe u međuvremenu poprilično popunio, pa i nekim oku vrlo ugodnim Čehinjama. Čak ni kad me kondukter František, kako mu je pisalo na metalnoj pločici prikačenoj na lajbek došao pitati za kartu, knjigu nisam ispustio iz ruku. Prebacio sam je samo u lijevu i, ne prekidajuči čitanje iščeprkao kartu iz unutarnjeg džepa kaputa. Ni pohance, da spomenem i to, nisam taknuo prije nego što sam Čefure pročitao od korica do korica, a Goran Vojnović mi je instantno postao novi književni heroj!

S jedva navršenih trideset godina čovjek je napisao knjigu tako dobru da se, barem u mojim očima, ali kako se naknadno ispostavilo i šire, odmah prometnuo u glasnogovornika jedne generacije. 

Nešto slično sam prije toga doživio s Ivanom Simić Bodružić i njenim Hotel Zagorje koji sam pročitao za jedno poslijepodne na plaži, a da pri tome nisam ni primijetio kako sam izgorio gore od svakog njemačkog turista. Samo mi je lice ostalo bijelo jer zrake sunca nisu mogle prodrijeti kroz tu genijalnu knjigu koja je itekako prodrijela do mog srca i duše. Edo Maajka, nadalje, imao je isti učinak na mene sa CD-om Slušaj mater. Slušao sam ga u autu dok sam se vraćao iz Sarajeva za Zagreb i profulao sam pravi izlaz. Bespotrebno sam se vozio preko 200 kilometara, ali nije mi bilo žao ni vremena, niti benzina, jer sam, eto, Mahira i Almu stigao preslušati i više od deset puta. Saletovu osvetu i Recitaciju, zbog koje sam u jednom trenutku morao čak i stati u zaustavnu traku kako bi joj se posvetio onako kako ona to zaslužuje, moguće još i više…

Isto tako bilo je još i s Balenovićevim “Metastazama”, Hemonovom “Knjigom života”, “Sarajevskom princezom” doktora Ede Jaganjca, te mnogim filmovima, uglavnom bosanskim, pa je jasno da sam s velikim nestrpljenjem čekao Vojnovićevo iduće ostvarenje; “Jugoslavija, moja dežela”. Bojao sam se jedino da je ne počnem čitati dok mi se nešto kuha na šporetu jer poučen dotadašnjim iskustvom kuća bi mi mogla izgorjeti do temelja, a ja to ne bih ni primijetio.

Međutim, Deželu sam dva puta počinjao, ali niti jednom nisam uspio dovršiti. Odjedanput on više nije bio izravni akter tih knjiga, već promatrać, a ta knjiga u kojoj se u prvom dijelu uglavnom govori o nekim općim mjestima koja su u našoj kolektivnoj svijesti, pa samim time su i više puta prežvakana, nije me jednostavno uspjela zadržati.

Htio sam je pročitati, al’ jebatga, nisam mogao. Nedostajao mi je onaj Ćefur!

Nešto slično, čini se, dogodilo se ovim samoprozvanim konzervativnim intelektualcima s knjigom mog srednjoškolskog profesora Zoran Ferića:”Anđeo u ofsajdu”. Da su je, naime, kojim slučajem pročitali, ne bi im sigurno palo na pamet iz nje onako neinteligentno vaditi neke citate kao što su to učinili u svome cirkularnom mailu koji se pojavio u nekim spam spremnicima elektronske pošte, te nekim opskurnim i ekstremnim portalima. Ne bi im, bezbeli, palo na pamet ni proglasiti je ugrozom javnog morala i, Bože mi oprosti, povezivati je s pedofilijom, da su izdržali barem do toga da se glavni lik Fero vrati na Rab… Moguće da im je bila prezahtjevna, predebela ili, štajaznam, jednostavno im se nije svidjela, i to razumijem, ali ono što nikako ne mogu shvatiti je da je unatoč tome zlonamjerno napadaju. 

Od Ferićevog Anđela u ofsajdu – ni ne znajući što zapravo propuštam – odustao sam i sam prije nekih deset godina. Bilo mi je tek osamnaest godina, Ferić mi je predavao hrvatski u gimnaziji i pokušavao na jedan nevjerojatno zanimljiv način približiti svjetsku, ali i domaću književnost. Nažalost, uzalud! Mene su u to vrijeme nešto više zanimale bujne grudi crnokose djevojke koja je sjedila u školskoj klupi ispred mene, te kako da se njima približim. Pogotovo su me te dvije sočne dinjice na koje i danas rado pomislim, zanimale više od Ferićevih literarnih opisi nekih drugih grudi, a kojih – shvatio sam kasnije – u njegovim knjigama, pa tako i u ovom Anđelu, uopće ne manjka.

Međutim, kada sam već maturirao i shvatio da spomenute grudi tamnokose djevojke iz školske klupe ispred moje nikada neću vidjeti, a pogotovo opipati, ponovno sam zadužio “Anđela” u gradskoj knjižnici te uvidio koliko sam zapravo pogriješio odustajući od njega prvi put. Tih devet kratkih priča, naime, a koje obiluju crnim humorom i nekim mračnim krimi elementima kakve mnogo godina kasnije susrećemo i u Da Vincijevom kodom, savršen su primjer onoga što bi nekog mladog čovjeka moglo potaknuti da se ozbiljnije počne baviti čitanjem, pa onda možda i, evo, pisanjem…

Četvrta priča u toj zbilja fascinantnoj, ali i veoma nagrađivanoj zbirci kratkih priča; “Blues za gospođu s crvenim mrljama”, a u kojoj nam Ferić pruža jedan veoma originalan pogled na čekaonicu u ambulanati za spolno prenosive bolesti, te pripadajuću grupu “standardnih” pacijenata i hipohondara – fascinantna je minijatura kojoj sam se mnogo puta s veseljem vraćao.

Preporučio bih stoga, i svima onima koji ovih dana pokušavaju diskreditirati spomenutog autora navodno zbog te knjige, a zapravo zbog toga što se nedavno isturio da predvodi kulturnu revoluciju protiv resornog ministra – da se povedu mojim primjerom! Neka napokon pročitaju tog Anđela koji je zahvaljujući reformi školstva umjesto u ofsajdu, s punim pravom, završio u školskoj lektiri. Uvjeren sam da bi onda i sami shvatili koliko je ova njihova hajka, a koja pomalo podsjeća i na onu koju je doživio i veliki Baudelaire sa svojim Cvjetovima zla, smiješna i bespredmetna. 

Ili, ako to i dalje nisu u stanju, neka se povedu primjerom moje tete s početka teksta i – kada ih se slijedeći put pita za mišljenje o toj knjizi – neka slegnu ramenima i pokušaju promijeniti temu…

A i ja ću se, evo, ponovno vratiti Vojnovićevoj “Deželi”. 

Ne želim se, naime, sramotiti poput ovih samoprozvanih konzervativnih intelektualaca, te javno iznositi neko svoje neutemeljeno mišljenje o tome kako knjiga govori o općim mjestima, te da je prežvakana, kad je nisam bio u stanju ni pročitati kako treba.

Oglasi