Home

(Objavljeno na Wall.hr-u u rubrici Dopisnik iz centra)

Prije svega par mjeseci preselio sam iz svoga trideset i devet kvadratnih metara malog stana, savršeno pozicioniranog na vrhu Gajeve ulice, u skoro dvostruko veći, ali nažalost i dvostruko lošije pozicionirani na Britancu!

I ta lokacija je, ne mogu reći, jedna od boljih u gradu, ali za razliku od mog ‘Bermudskog trokuta’ između hotela Dubrovnik, restorana Boban i legendarnog Charlija, unutar kojega sam donedavno obitavao, a unutar kojega je – umjesto brodova i aviona, kao što je slučaj s onim pravim na Bermudima – znala nestati i pokoja mlađa punoljetnica, ovaj Britanski trg nije mi dopuštao taj luksuz da se baš isključivo krećem pješke. Trebalo je tu malo kombinirati i bicikl, tramvaj, auto ili autobus, a u onim sitnim, pjanskim satima iza ponoći, kada lagano teturajući napustite noćni klub u kojemu niste uspjeli pronaći osobu suprotnog spola koja bi vas bila voljna ugostiti u svome stanu pozicioniranom negdje bliže centru, onda je i taksi itekako potreban.

Kako mi se međutim ne da svaki put kad uđem u Radio taksi slušati o tome kako Cammeovci ne znaju voziti, niti kad uđem u Cammeo o tome kako su oni drugi, bezbeli, teški kriminalci i prevaranti, prošli vikend sam se u tim spomenutim, sitnim i pjanskim satima odlučio za gradski prijevoz.

‘Biti će i jeftinije…’, pomislio sam veoma ekonomično, ni ne sluteći kako ću zbog te odluke vrlo brzo zažaliti.

Elem, izlazeći pomalo pripit iz podrumskog prostora vjerojatno najboljeg kluba u centru grada tih dana, Vip Jazz-a u Gradskoj kavani, pogled sam preusmjerio s golih nožica jedne atraktivne brinete koja je tek pristizala u klub, prema displeju na tramvajskom stajalištu koji je prikazivao da prva jutarnja ‘šestica’ stiže za svega tri minute.

To vrijeme od 180 sekundi možda se nekome tko nije Mirko Miočić kada treba sustići 18 odgovora prednosti na Potjeri i može učiniti nedovoljnim za bilo što, a kamoli da stigne na tramvaj čovjek u takvom tekućem agregatnom stanju u kakvom sam se ja nalazio uslijed cjelovečernjeg ispijanja alkoholnih pića na račun vlasnika spomenutog kluba, zbog čega i tako lijepo o njemu pišem, ali meni je to ipak uspjelo. Na toj nekoliko stotina metara udaljenoj tramvajskoj stanici, ugledao sam, naime, poprilično privlačnu siluetu za koju sam se ponadao da bi mogla ići u mome smjeru.

Ubrzanim korakom dakle, motiviran do boli, pošao sam prema toj silueti za koju se već nakon nekoliko koraka moglo utvrditi da je zapravo riječ o još atraktivnijoj ženi u ranim četrdesetima, a koja je, stojeći na stanici za tramvaj koji vozi u smjeru Črnomerca, pušila jednu od onih tankih, ženskih cigareta. Doimala se, ovako na prvi pogled, nevjerojatno otmjenom, a čim sam došao do stanice i njen pogled se zaustavio na meni.

Promatrala me nekako radoznalo, kao da je zanima sve o meni i mome životu, a ja sam zbog toga – po uputama svih priručnika za muškarce koji žele osvojiti ženu – odlučio biti tajanstven, pa čak i naizgled nezainteresiran.

Stajao sam neka dva, tri metra udaljeno od nje, a čak i kad je tramvaj došao na stanicu nisam k’o neki jazavac ušao na ista vrata kao ona.

Kako je bilo tek rano jutro, osim nas dvoje misterioznih putnika i potencijalnih ljubavnika, u starom tramvaju kojeg je Zagreb nekoć davno naslijedio od Čehoslovačke, bilo je još svega nekolicina naših starijih sugrađana koji valjda ne mogu spavati pa rano ujutro idu u nabavku ili, u neke redove da stoje, zatim dva usnula beskućnika te trojica vidno alkoholiziranih srednjoškolaca koja su se vraćala s neke svečanosti.

Ti srednjoškolci su za tu prigodu odjenuli prevelike sakoe koji su sudeći po veličini pripadali njihovoj starijoj braći ili očevima, pa se više činilo kao da ti sakoi nose njih nego što oni nose sakoe, ali – unatoč mom ulasku na druga vrata i tim prevelikim sakoima – atraktivna četrdesetogodišnjakinja i ja, također atraktivni ali ipak tek dvadeset i nešto godišnjak, i dalje smo jedno drugome ostali u vidnom polju.

Primijetio sam da je odjevena pomalo službeno, onako strogo i utegnuto, ali i taj imidž joj je vraški dobro pristajao. Kosa koja je za ovu priliku bila zavezana u rep, činila se svilenkasto i prirodno, a u meni se osim želje da je dotaknem i rukama prođem kroz te lijepe vlasi, budila velika znatiželja; zanimalo me da li se vraća iz nekog ludog izlaska ili je samo ranoranilac koji voli iskoristiti vikend. Da nema možda neke poslovne obaveze i vikendom ujutro, zapitao sam se pomalo zabrinuto za nju. Možda previše radi?! Plaća li joj se ovaj rad vikendom dodatno ili je zaposlena u Todorićevom Konzumu?! Da li, kao što sam isprva pomislio kad sam je vidio da čekamo isti tramvaj, živi negdje blizu mene pa da ponekad možemo otići prošetati po romantičnom Rokovom perivojem ili, ne daj bože, ipak stanuje na Črnomercu. Ne bih naime želio većinu našeg zajedničkog vremena – ako ikada skupim hrabrosti da joj priđem jer, alkohol je već lagano počeo popuštati – provoditi vozikajući se gore-dolje u tramvaju.

Kako smo se bližili stanici u Frankopanskoj moj interes spram nje, ali i ne samo to (!), rastao je sve više, a ni ona nije bila indiferentna spram moje pojave. Svako malo pogledavala je u mom smjeru, procjenjivala me i, moguće, zamišljala kako bi bilo da se umjesto za rukohvat u tramvaju drži za moj snažni biceps. Tražila je, učinilo mi se, neku sigurnost u meni za vrijeme brze i nesigurne vožnje kojom nas je odlučio počastiti vozač ZET-a u rano jutro, a bila je i više nego sretna kad je vidjela da nisam izašao na stanici u Frankopanskoj.

‘Sljedeća stanica – Britanski trg!’, čuo se robotski glas preko razglasa u tramvaju, a ja sam znao da mi je ostalo još veoma malo vremena da djelujem.

Jedan od ovih pijanih srednjoškolaca je odmah po pokretanju tramvaja sa stanice, nakon onog startnog cima, na sav glas počeo pjevati vječni hit Plavog orkestra: ‘Bolje biti pijan, nego star’, a naši pogledi susreli su se taman iznad od kose oslobođene glave jednog umirovljenika koji je sjedio na invalidskom mjestu. Ja sam se nasmiješio, a nakon čega je i ona veoma šarmantno iskrivila svoje lijepe, pune usne u lagani osmijeh.

‘Sad ili nikad!’, pomislio sam, ali paraliziran njenom božanstvenom ljepotom i dalje se nisam uspio pomaknuti s mjesta.

Sreća pa je tamo na križanju Ilice s Medulićevom prometni policajac zaustavio naš tramvaj kako bi pješaci mogli preći cestu, a ja – ne znam da li je baš to bila policajčeva namjera – dobiti još malo na vremenu. Upravo to naglo kočenje tramvaja, te moje nenamjerno teturanje u njezinom smjeru kako bih uspio održati ravnotežu, moja simpatija s prednjih vrata u tramvaju broj 6 protumačila je kao moj prvi korak prema njoj. I ona je, stoga, učinila isto!

U tom trenutku, kada je ona samovoljno zakoračila prema meni, učinilo mi se da je cijeli svijet stao, a ne samo naš tramvaj kao što je zbilja bio slučaj.

Djevojka ljepša od zagrebačkog izlaska sunca, koji se, usput budi rečeno, upravo odvijao izvan našeg vagona, ali koji u usporedbi s ovim što se upravo meni događalo nije bio vrijedan ni spomena, kamoli da ga se pogleda, prišla mi je s velikim osmijehom na licu i, sasvim neočekivano, nečim u ruci.

Isprva nisam obraćao pozornost na to što mi je pokazivala u toj svojoj malenoj i nježnoj ručici, a nisam ni čuo što mi govori. Jedino o čemu sam razmišljao bilo je da sam očito najveći srećković na svijetu što sam se onako pripit, prije dvije stanice dok sam na Jelačić Platzu izlazio iz podrumskog prostora Vip Jazz kluba, umjesto za taksi odlučio koristiti gradski prijevoz. Zatim sam opet začuo njen glas koji je, zapravo, a to sam tek tada primijetio, bio mnogo grublji nego što bi se to po njezinoj ugodnoj vanjštini dalo naslutiti.

‘Kartu, molim!’, rekla je veoma grubo, kao da joj svo ovo naše vrijeme igre mačke i miša od Jelačić Platza do Britanca ništa nije značilo. Nešto bolji pogled u njezinu malu ručicu otkrivao je i iskaznicu ZET-ove kontrolorke s kojom nema šale, a pogotovo nema – kako sam se cijelo ovo vrijeme nadao – romantike…

Tramvaj je sada već stajao tamo na skretanju iz Ilice za Britanski trg, dijelilo ga je samo još par metara od stanice ali nije se micao zbog automobila koji su iz Ilice pokušavali skrenuti desno na Britanac. Lijeni pješaci su usporavali promet dok su prelazili zebru ispred Konzuma. Žena za koju sam do maloprije mislio da je ljubav moga života, te za koju sam se još prije nekoliko redova ove priče brinuo da li joj poslodavac dodatno plaća rad vikendom, sada je u ruci držala mali blok i olovku te zapisivala moje brojeve. Nažalost, to nisu bili kao što sam to još do maloprije zamišljao brojevi telefona kako bi mi se kasnije mogla javiti, već jamstveno matični i osobno identifikacijski brojevi koji su joj bili potrebni kako bi neka naplatna služba kasnije znala gdje da mi pošalje kaznu za vožnju bez karte.

Ja sam zapamtio samo njezin broj tramvaja, a s kojim se, sasvim sigurno, nikad više neću voziti, niti u kojemu ću se, eto, ikada više zaljubiti!