Home

 

U ovih prvih 28 godina otkako sam se upisao u knjige rođenih i nisam baš ostvario Bog zna kakve sportske uspjehe. U sedmom razredu Osnovne škole osvojio sam školsko prvenstvo postižući pobjednički gol u finalu, imam Fair play nagradu s malonogometnog turnira u Čučerju, a jednom prilikom sam, eto, i Niki Kranjčaru proturio loptu kroz noge. 

Međutim, popratio mnoge velike sportske događaje i uspjehe diljem europe, ali i svijeta – e, to jesam!

Svjedočio sam tako, što se Europe tiče, Dinamovoj pobjedi protiv Partizana na Maksimiru, Ćirinom osvajanju bronce u Francuskoj, škaricama Gabrijela Batistute za 3:2 pobjedu Fiorentine protiv Udinesea na stadionu Friuli, te Interovom veličanstvenom osvajanju Lige Prvaka 2010. godine, ali i drugim velikim sportskim događajima gdje se pobjednik lomio u posljednjim sekundama, pa i stotinkama. Upravo to je bio slučaj na NBA utakmici između Miami Heat-a i San Antonio Spurs-a, kad je Chris Bosh, koji je na toj utakmici postigao 23 poena, par stotinki prije kraja – pred mojim očima – ubacio i pobjedonosnu tricu za konačnih 88-86!
 

“Damn!!!”, ljutito je podviknuo Amer koji je sjedio kraj mene i, pretpostavljam, odigrao dvojku na Spurse…

Ipak, najveći trenutak u svijetu sporta – ako mi dopustite da definiciju sporta samo malo proširim, kojemu sam u svom životu svjedočio, dogodio se 2004. godine u dvorani hotela Gran Hyatt u Washington D.C.-u gdje sam se zatekao turistički. Pa, iako sam tamo bio samo jedan dan, a već idući imao sam let za Miami odakle sam na kruzeru isplovljavao za Bahame, i to kratko vremensko razdoblje bilo je dovoljno da upoznam trinaestogodišnjeg junaka, simpatičnog imena: Akshay Budiga. 

To ime, a pogotovo u kombinaciji s njegovim omiljenim hobijem – slovkanjem (!), zasiguro ga nije učinilo najpopularnijim momkom u školi. To je vjerojatno bio neki Biff, ili Buzz, koji je trčao za onom njihovom jajolikom loptom, ali ovo nije priča o tom majmunu, već o Akshayu – najvećem sportašu kojega sam imao sreću upratiti!

Lobij spomenutog hotela bio je dupkom ispunjen djecom s raznih krajeva SAD-a koja su igrala igrice na mobitelu, šah, čitali Harry Pottera ili vježbali spelovanje posebno zahtjevnih riječi s natjecanja od prethodnih godina. Jedan od 265 prijavljenih natjecatelja za to osnovnoškolsko natjecanje, kako sam kasnije saznao, bio je i već spomenuti Akshay Budiga, učenik osmog razreda Osnovne škole u Colorado Springsu. Njegov stariji brat, Pratiush, osvojio je ovo natjecanje još prije dvije godine, a kako je Akshay oduvijek i u svemu htio dostići svog starijeg brata – kao što uostalom svaki mlađi brat potajno želi – toga dana bio je strašno nervozan i ništa nije jeo.

Istina, hrana u tom hotelu i nije bila neka, nisam se ni ja baš nešto previše gozbio, pojeo sam samo malo grožđa, ali kod mene je to više bilo pitanje komocije, a kod malog Akshaya činjenica da su riječi koje su suci zadavali bile takve da si mogao mjesecima prisluškivati sva predavanja na Harvardu i opet bi rijetko koju od ovih imao prilike čuti. Ove riječi, među kojima posebno izdvajam zaboravljene španjolske plesove, opis života žabe i načine pripreme sira, žive samo na rijetko otvaranim stranicama oxfordskih rječnika, a i tamo su, nota bene, samo u fusnotama.

Šta se samih pravila natjecanja tiće, ona su bila poprilično jednostavna. Natjecatelj bi izašao za mikrofon, voditelj bi im pročitao neku riječ, a ukoliko bi natjecatelj pogriješio, zazvonilo bi malo zvonce i – zdravo đaci!

Ukoliko bi riječ pak, ispravno slovkali, nastaje trenutak slatke tišine, a onda tri čarobne riječi: “Odgovor je točan!”

Dakle, nema Tarikovog nepotrebnog baljezganja u međuvremenu, Miočićevog tumačenja ili Kotiginih neuspješnih šala, samo zadana riječ, slovkanje i, ako je natjecatelj pogriješio – zvonce! 

Ako je točno slovkao, shvatili ste, tri čarobne riječi…

Akshay Budigaov trenutak došao je u šestoj rundi, njegova riječ je glasila „alopecoid“, a u slobodnom prijevodu nekoga tko je engleski učio samo onoliko koliko je bilo nužno potrebno da jedno ljeto zbari neku pijanu engleskinju na Garden festivalu u Petrčanima, znači: „kao lisica“.

Aks je znao tu riječ, ali problem je bio, kako je kasnije u jednom intervjuu pojasnio, što je u svojoj glavi vidio dva različita načina pisanja te riječi i nikako se nije mogao odlučiti koji je ispravan. Imao je dvije minuta vremena, a nakon što je voditelja zamolio da mu tu riječ upotrijebi u nekoj rečenici, da joj dakle da neki kontekst i pojasni značenje, ostao je bez 30 kaznenih sekundi.

I dalje, doduše, nije znao točan odgovor. 

Stajao je mirno pred svima, pokušavao se odlučiti između te dvije verzije, pa čak i stavio ruke u džepove. Tako stojeći, nije ni osjetio da mu koljena klecaju. Od gladi ga je primila neka malaksalost i slaboća, a u glavi mu se počelo mantati…

Zamolio je voditelja da još jedanput ponovi riječ.

„Alopecoid!“, rekao je voditelj strogo, a Aks se počeo ljuljati, oči su mu zakolutale i izbečile se kao u Krune Jurčića kada je vidio Mourinha, a voditelj je još jedanput hladno ponovio:

„Alopecoid!”

Ovaj put ga je ta riječ sasvim dotukla i, valjda zbog toga što se nije mogao odlučiti ili, štajaznam, dostići bratov uspjeh, a možda i samo zbog vrućine u hotelskoj dvorani, mali Akshay zateturao je na lijevo i ne uspijevajući održati ravnotežu, gubi svijest i pada toliko silovito na pozornicu da su mu noge ostale u zraku…

“Uhhhh…”, uzdahnula je publika, a sudac je odmah zaustavio vrijeme.

Akshay je pao točno ispred ostalih natjecatelja, a oni su se nagnuli da vide da li je sve u redu. Suci su isto tako čekali da vide što će biti, a u dvorani je vladao tajac.

Uzdignuo je glavicu, prošarao pogledom po dvorani i, nakon nekoliko sekundi, ustao!

Akreditacija oko njegova vrata koja ga je označavala kao natjecatelja broj 25 bila je izokrenuta naopačke, ali dok se približavao mikrofonu, popravljajući svoje naočale, ponovno se ispravila.

“Uzmi mali predah”, rekao je jedan od sudaca nervozno, “uzmi mali predah”.

Mali Aks ga nije poslušao. Prišao je mikrofonu i rekao:

„A-l-o-p-e-c-o-i-d!“

A onda je to ponovio još odlučnije: 

„Alopecoid!“

Suci nisu ostavili vremena ni za zvonce, a ni tišinu, odmah su obznanili – “Odgovor je točan!”

Mirno se vratio na svoje mjesto, dobivajući pritom gromoglasan aplauz od okupljene publike…

U tom trenutku, gledajući taj jedinstveni sportski događaj iz zadnjih redova konferencijske dvorane ispunjene roditeljima natjecatelja, američkim novinarima i još pokojim slučajnim prolaznikom, shvatio sam zašto volim sport, te zašto uopće posjećujem utakmice i razna druga sportska natjecanja. Ako se natječeš, naime, postoji i velika mogućnost da ćeš izgubiti, te pasti na dno – kao što se to Aksu dogodilo – ali ovisno o tome kako ćeš na to reagirati, kako češ se nakon toga ponijeti, takav si čovjek!

Akshay, kojemu su sada 24 godine, te je u međuvremenu diplomirao na Duke-u biomedical engineering, pa onda i na Stanfordu, na tom je natjecanju ipak završio drugi i nije uspio dostići starijeg brata. Za jedan američki časopis kasnije je izjavio kako mu je u tom trenutku, dok je ležao na pozornici, mnogo toga prošlo kroz glavu. Sav onaj pritisak koji si je natovario, pojasnio je novinaru koji je također bio oduševljen njegovim nastupom te kasnije napisao jedan nadahnut članak u kojemu ga uspoređuje čak i s Jordanom, svo vježbanje i beskonačno ponavljanje, ali još uvijek je imao dvije varijante tražene riječi. A onda mu je, po vlastitom priznanju, iz dubine trbuha došlo što je ispravan odgovor…

Dok je prilazio mikrofonu odlučio je da ga neće biti briga ako pogriješi i vjerovao je sam sebi – a to je, bezbeli, uvijek točan odgovor!

Oglasi