Home

(Objavljeno jedne subote u tiskanom izdanju Telegrama)

Za Saudijsku Arabiju prvi put sam čuo sa sedam godina. Igrali su na Svjetskom Prvenstvu u SAD-u, te unatoč tome što su bili dovoljno dobri da kao drugi prođu skupinu “F” u kojoj su još bile Nizozemska, Belgija i Maroko – skupinu koju ova naša sadašnja reprezentacija predvođena Anicom Kovač ne bi prošla ni da se posadi na glavu – unatoč tome dakle, njihova reprezentacija bila je jedna od rijetkih koja u Paninijevom albumu iz te ’94. godine nije imala dvije stranice. Isto tako, ni njihovi igrači nisu imali svoju vlastitu sličicu, već su po dva, tri saudijska reprezentativca dijelili jednu sličicu, a svi njihovi igrači zajedno sa stručnim štabom, stisnuli su se na jednoj, posljednjoj stranici u albumu.

Kao dječak od sedam godina koji vrijedno skuplja taj nogometni album, a jedinu materijalnu vrijednost u životu pretstavlja mu sličica nekog traženog igrača kao što je u to vrijeme bio, recimo, njemački stroj za golove Jurgen Kliensmann, već me tada – zbog vrlo malog interesa za dupliće njihovih sličica – Saudijci nisu previše oduševljavali. 

Za razliku od cijele Lijepe Naše, nisu to učinili ni prošle godine kada nas je velikodušno posjetio njihov prebogati princ, široj javnosti poznat i pod zvučnim nadimkom: “arapski Warren Buffet”. A, još manje to čine sada, kada je taj isti princ najavio da će svoje cjelokupno bogatstvo, jednog lijepog dana, donirati u humanitarne svrhe. Isto je, naime, učinio i nedavno, kad je preko Twittera obećao darovati 100 luksuznih automobila marke Bentley stotini pilota koji su sudjelovali u napadima arapske koalicije na šijitske pobunjenike u Jemenu, no umjesto da kompjuterskim mišem klikne na svoje E-bankarstvo, te ispuni dato obećanje, kliknuo je na “delete” i izbrisao svoju poruku s Twittera.

S obzirom da nije odredio točan datum kada će taj novac donirati, bojim se da će se s tim dogoditi isto kao i s Bentleyima, te njegovoj posjeti Hrvatskoj…

Elem, nije me previše oduševio taj medijski veoma eksponirani gost hotela Esplanada, koji je tih nekoliko toplih dana u kolovozu 2014.g., svoje skupocjene piće na terasi “Oleandar” ispijao, jasno, na račun napačenog naroda vlastite zemlje, a u kojoj, usput budi rečeno, žene bez muške pratnje donedavno nisu smjele ni pomisliti da zakorače u hotel. To da ne smiju voziti automobil ili da, spomenuti ću još i to, bez odobrenja muškarca ne smiju ni maštati o napuštanju zemlje, poznata je stvar…

Upravo zbog tih, na internetu vrlo lako provjerljivih činjenica, dok sam prošle godine pratio RTL-ov dnevnik koji je izvještavao o ženama koje su se okupile ispred hotela Esplanada, pomislio sam da je riječ o udruzi “B.a.b.e.”, ili nekoj drugoj sličnoj organizaciji koja se bori za promicanje prava žena, a koja se tu našla kako bi prosvjedom pokazala što misli o tom – kako su ga u medijima nazivali – uglednom gostu, ali nažalost prevario sam se…

Riječ je bilo o djevojkama koje su na tu lokaciju bile privučene jednostavnom željom da netko, za koga se priča da ima bogatstvo od 20 milijardi nečega, uloži i u njih – i to, jebatga, doslovno!

“Otišla bih s njim na ručak ili večeru…” , odgovorila je jedna plavokosa djevojka u srednjim dvadesetima pred RTL-ovim kamerama na pitanje što bi učinila da sretne tog čovjeka o kojemu zapravo ništa ni ne zna, izuzev tog besmislenog i, vjerojatno neistinitog podatka o bogatstvu koje nije, i ne može biti njegovo. Nije znala, ako ćemo iskreno, niti kako izgleda, te da su joj pokazali na hotelskog portira Šemsu i rekli da je on taj slavni Princ od Arabije, ona bi vjerojatno s njim otišla na taj ručak ili večeru, a što bi u svakom slučaju bilo bolje i, njenim roditeljima svakako draže, nego da je otišla s ovim brkom.

Ipak, najveći problem i sramota nije bila kada je ta sirota djevojka poželjela otići na spoj s nekim za koga misli da joj “svojim” novcem može riješiti sve životne probleme, te da će se, ukoliko ga on odluči uložiti, nakon toga i sama moći lijeno izležavati po hotelski terasama, već kada je na taj isti čvenk, svim silama poželjela otići i cjelokupna Hrvatska Vlada, te tadašnji Predsjednik države.

Od prvog dana, naime, kada se na hotel Esplanada izvjesila Saudijska zastava, a spomenuti brko iznajmio bicikl za ležerno pedaliranje kroz grad, počeo se tražiti način kako da se s njim stupi u kontakt ne bi li ga se nagovorilo da nešto investira u našu državu i – “deux ex machina” – sve nas skupa spasi od propasti, pa da se možemo, ko ljudi, izležavati…

Pa eto, ne mora ni investirati vlastiti novac, sjetili su se novinari s HRT-a, nego nek nam taj čovjek, koji je očito toliko dobar biznismen da se uspio roditi u državi na čijem čelu se s neograničenim ovlastima nalazi njegov gospodin otac, a prije njega, njegov djed, a koja slučajno leži na nafti, neka nam on barem da neki vrijedan savjet što bi mi, onako kišom pogođeni usred sezone, trebali učiniti da budemo tako bogati, lijepi i uspješni kao što je to on.

“Keep up the good work…”, rekao je on na to sasvim nezainteresirano i sam valjda ne shvaćajući u potpunosti zašto mu se cijela država, koja to ne mora – kao što je, nota bene, slučaj s njegovom – tako podaje, ali kako je riječ o očito veoma taštom čovjeku koji u javnosti voli stvarati sliku sebe kao velikog dobrotvora, vrlo rado se odazvao svakome tko je pokazao interes da ga snimi ili uslika, te je održao još nekoliko takvih intervjua iz kojih je postalo očito da nema pojma ni gdje se nalazi, a kamoli da je “work” koji mi ovdje radimo, sve samo ne “good”.

Naposljetku, nakon nekoliko dana odazvao se i našim vlastima, te u makarskom restoranu “Kod Ive”, gdje su jeli dalmatinske specijalitete, a potom plažom prošetali do kilometar i pol udaljene zgrade gradskog poglavarstva, taj prebogati princ Alwaleed bin Talal bin Abdulaziz al-Saud – koji je za tu prigodu odjenuo maslinasti sako karakterističan za nekog trgovca na pijaci s rabljenim automobilima, te je time bio jedino bolje odjeven od predstavnika makarskih gradskih vlasti koji je bio u košulji kratkih rukava – nije platio ni račun!

Tako je umjesto njegovog novca, kojemu su se ovdje svi naivno nadali, godinu dana kasnije ostao samo osjećaj srama, sličan onome što ga osjeća obitelj djevojke s početka teksta, što se cijela država dodvoravala jednom Saudijcu, kakvih bi – i dvadesetijednu godinu poslije Svjetskog Prvenstva u SAD-u – zamijenio čak dvadesetidvojicu za samo jednog poštenog Nijemca…

Oglasi