Home

(Objavljeno u Jutarnjem listu 06.12.2013.)

Postoje stvari koje čovjeku mogu promijeniti život iz temelja. Jedan tren tako sjediš besposlen u svom kvartovskom kafiću i razglabaš o nečemu o čemu zapravo nemaš blage veze jer bi se inače time ozbiljno bavio a ne samo o tome razglabao, a onda se dogodi taj trenutak i dobiješ, recimo, na lotu! Tvoj život odjedanput dobije jedan sasvim drugi smisao i postane mnogo ljepši, a i ti se iznenada promijeniš te više nikad ne budeš onakav čovjek kakav si donedavno bio.

‘Jesi li ti, frende…’, upitati će te tada netko s kim si još do jučer o takvim pitanjima žestoko raspravljao, ‘glasovao Za prava homoseksualaca na nedavnom referendumu ili Protiv?’. Tebe to sada ne samo da više neće biti briga, već nećeš ni čuti njegovo glupo pitanje od strujanja zraka uzrokovanog golemom lepezom kojom te hlade ljepotice iz nekog domorodačkog plemena na otoku po vlastitom izboru. (Ili ljepotani… Ovisno o tome kako si glasovao!)

Sa svim ostalim stvarima na kojima se u našem društvu lome koplja, ali nažalost i prijateljstva te obitelji, biti će isto tako.

Jesi li desno ili lijevo? Crni ili crveni? Navijaš li za Dinamo ili si za bile tiće? Truješ li se McDonaldsom ili KFC-om? Bitlsi ili Stonsi? Mario Vargas Llosa ili ipak možda Gabriel Garcia Marquez? Jergović?

Vaš interes za rasprave te vrste biti će tada upravo onakav kakav bi zapravo uvijek i trebao biti – ravan nuli!

Osim dobitka na lutriji, takav utjecaj na nečiji život može imati i upoznavanje plavokose djevojke boticcelijevskog lica za štandom s kobasicama i kuhanim vinom na Zrinjevcu, a u koju će se nešto kasnije zaljubiti i s kojom će, ukoliko je na idući spoj odvede na neko malo uglednije mjesto, cijeli život provesti u sreći i veselju. Novi posao, rođenje djeteta i polaganje ispita iz građanskog prava kod nekadašnje Prve dame, također su neki od tih događaja koji mogu označiti prekretnicu u nečijem životu. O dobivanju termina za cijepljenje da ni ne govorim… Problem je, međutim, u tome što se za takve lijepe i sudbonosne događaje nikada ne zna kada će do njih točno doći i, još važnije, hoće li uopće.

Dvadest i petogodišnji konobar Bernardo D., tada u stalnom radnom odnosu u Vip travel caffeu u Bogovićevoj ulici, to isto nikako nije mogao znati kada se u srijedu prije nešto više od dva tjedna, oko sedam sati ujutro, probudio u svome dvoiposobnom stanu u zagrebačkom naselju Dubrava. Nije Bernardo mogao ni naslutiti da će mu se upravo tog dana dogoditi nešto tako značajno, a što će zauvijek promijeniti njegov do tada poprilično monoton život.

No, dopustite mi da krenem iz početka. Ipak je ovo kronologija…

Po dolasku na posao u to maglovito novembarsko jutro, glavni junak ove priče, trenutno zaposlen na poziciji konobara ali svakako s aspiracijama za više, odmah se uhvatio pregače i kao svako jutro kad bi prvim jutarnjim tramvajem stigao na trg, pa onda laganim korakom prošetao do Bogovićeve – za koju se unaprijed moram ispričati što ću iskoristiti tu otrcanu frazu iz vremena socijalizma koju i danas koriste neki općinski zvaničnici, direktori komunalnih poduzeća i državnih firmi, te ću ju nazvati ‘žilom kucavicom’ ovog grada – mladi Bernardo je počeo obavljati svoje uobičajne poslove. Postavio je terasu, zaprimao i nosio narudžbe, ispisivao fiskalne račune i prao čaše.

Sve to uz jedan velik i, za njega karakterističan osmijeh.

U jednom trenutku u lokal je, onako damski, potpuno svjesna svoje ljepote, ušetala i  plavokosa studentica prava koja je već duže vrijeme – priča mi jedan Berin kolega – predmet njegove žudnje. Bero je odmah zaboravio na sve druge poslove koje je do tada obavljao i uhvatio se pripravljanja njezinog omiljenog Nesscaffea, a za koji je i u sred noći da ga probudite znao da je to onaj od lješnjaka… Istina, već joj je Bero nekoliko puta pokušao prići s nekom odmjerenom, kvazi intelektualnom šprehom koju ju načuo dok je još uvijek konobario u blizini NSB-a, a za koju je mislio da bi kod nje bolje prošla od njegove konobarske, ali ona je na njega obraćala pozornost samo onda kada bi joj trebalo promijeniti pepeljaru ili donijeti još jednu čašu vode. Ni kada bi Bero vrlo vješto mlijekom ucrtao malo srce na njezinom Nessu, ona to, jebem je ćoravu, ne bi registrirala.

Isto tako je, bezbeli, bilo i te srijede… Nije ga fermala ni za suhu šljivu!

Na Beri se, međutim, ni dok je pomalo razočarano odlazio od njezinog stola, koliko god mu je to teško padalo, a padalo mu je jako teško, ništa nije dalo primijetiti. Taj svoj šarmantni osmijeh nije ni u najtežim emocionalnim trenucima skidao s lica. Koristio ga je, čini mi se kada o tome malo bolje  razmislim, kao štit. Sve do kraja smjene, oko 15h, najnormalnije se šalio sa svojim radnim kolegama, pomagao mlađima, nove goste informirao o ponudi u kafiću, a onim stalnima – koji tu navrate svaki dan – odavao je poštovanje time što bi im piće za vrijeme najvećih gužvi donosio preko reda i, također jako važno svakom stalnom gostu, bez suvišnih pitanja.

‘Produženi espresso!’, podviknuo je čim je na ulaznim vratima ugledao mene, Dopisnika iz centra, a ja sam samo potvrdno kimnuo glavom i kao svaki dan zauzeo svoje mjesto za šankom. Te srijede sam bio nešto rastresen, razmišljao sam o tome kako glasovati na predstojećem referendumu po pitanju koje me se zapravo uopće ne bi trebalo ticati, a kamoli da bih o njemu trebao odlučivati, pa nisam ni primijetio kada se sasvim neočekivano u Berinom životu dogodio taj prijelomni trenutak koji spominjem na početku ove priče, nakon kojega se on mnogim tako besmislenim stvarima više neće morati zamarati, niti će o njima razmišljati. (Ne, nije dobio na lotu. Još bolje! Čitaj dalje…)

Elem, proslavljeni njemački trener Felix Magath, koji je u svojoj karijeri vodio mnoge njemačke klubove, od toga do naslova Bayern, i to dvaputa (!), te jednom Wolfsburg, a što je ekvivalent tome da Bayern do naslova prvaka odvede stotinu i trideset puta, prošetao je te srijede Bogovićevom ulicom zaustavljajući se samo na trenutak u legendarnom Bulldogu da pozdravi svog bivšeg igrača Zvonimira Soldu koji je otkupio taj kafić od legendarnog zagrebačkog ugostitelja Alberta Pape. Mladi Bernardo, koji je upravo tada privodio kraju svoju smjenu, kroz prozirna vrata Vip travel caffea, a koji se geografski nalazi tik do Bulldoga, uspio je perifernim vidom ugledati prepoznatljive naočale na još prepoznatljivijem krumpirastom nosu. Kao veliki ljubitelj Bundeslige, ali i nogometa općenito, to mu je bilo sasvim dovoljno da bez greške identificira tog velikog njemačkog stratega.

Brzo je skinuo pregaču, istrčao van i dozvao popularnog „Sadama“, kako tog trenera zovu igrači koji su imali tu nesreću da ih trenira, ali evo, i svi bolji poznavaoci nogometnih prilika u koje se Bero svakako ubraja.

‘Felix!’, zaderao se Bero za njim još jedanput kao da su skupa udarali Mandžukića kopačkom po glavi jer se nije vraćao u obranu, a ovaj se okrenuo i, vidjevši da je riječ o nekome koga ne poznaje, samo se osmjehnuo i krenuo dalje.

‘Može foto?’, bio je Bero uporan na nekoj simpatičnoj mješavini hrvatskog i njemačkog jezika, a Felix je i na to samo ljubazno odmahnuo rukom te nastavio svojim putem.

Na nagovor gospodina u čijem se društvu Felix kretao, a za kojeg će se s vremenom ispostaviti da je njegov menadžer, te mu je vjerojatno savjetovao da udovolji ovom navijaču za slučaj da uspješno zaključe pregovore s Dinamom zbog kojih se uostalom tu i nalaze, Felix Magath ipak pristaje na Berinu molbu.

Bernie ga zagrlio, nasmijao se i – klik! Njegova I-phone petica zabilježila je jedan od najsretnijih trenutaka u njegovom dva i pol desetljeća dugom životu.

Stigao ga je Bero još priupitati i da li će postati novi trener Dinama, a Felix je na to samo rukom napravio kretnju koju je Bernardo kasnije u jednom malo većem društvu, okupljenom kako bi im on prepričao svoj susret sa slavnim Nijemcem, protumačio kao: ‘možda’.

Po dolasku kući fotografiju je odmah okačio na svoj Facebook profil (Bero, a ne Magath) i njegova popularnost na toj društvenoj mreži dosegla je onu koju je Ivo Josipović uživao u javnosti prije drugih izbora. Isti dan je, da vam još malo približim razmjere te popularnosti, dobio više zahtjeva za prijateljstvo nego što ih dobije  prosječna sedamnaestogodišnjakinja koja se napučenih usana i u bademantilu uslika ispred ogledala u roditeljskoj kupaonici, a upućeni u funkcioniranje društvenih mreža, ali i svi ostali manijaci, znati će da je brojka zahtjeva u takvim slučajevima veoma blizu beskonačnom broju Pi.

Javio mu se i urednik jednih dnevnih novina koji je od Bere tražio dopuštenje da tu fotografiju priloži uz sutrašnji Židakov tekst u kojemu se špekulira o Magathovom možebitnom preuzimanju kluba iz Maksimirske 128.

‘Na fotografiju mu je…’, objasnio je urednik, ‘pozornost skrenuo jedan od stalnih gostiju njegova kafića koji u slobodno vrijeme rado informira javnost o zbivanjima u centru grada.’

Bero je naravno pristao, a tek onda je, na opće iznenađenje, uslijedio pravi show! Lavinu reakcija koju je to pokrenulo nije mogao predvidjeti nitko, a po najmanje on…

Od samog jutra zasipali su ga čestitkama i pohvalama. Javljali su mu se znani i neznani, a telefonirali su mu čak i rođaci iz Australije s kojima se godinama nije čuo te je išao od pretpostavke da ih je tamo neka živina izjela ili, što je u Australiji također moguće, ubola raža. U svakom slučaju, mislio je da su već godinama mrtvi, ali bilo mu je drago čuti da su, eto, svi živi i zdravi, dok se njih njegovo zdravlje baš i nije previše ticalo. Više ih je, naime, zanimalo kako je Magath… Djeca iz kvarta, nadalje, koja su ga inače samo zajebavala kada bi s nekom djevojkom prošetao kroz ulicu te mu dovikivali da je peder, sada su trčala za njim sve do tramvajske stanice izvikujući pri tome njegovo ime kao da je riječ o nekom superheroju ili centarforu omiljenog tima.

‘Bero, legendo!’, derali su se iz sveg glasa, ‘lafčino!’

Pa čak i kondukter iz tramvaja, inače veoma mrk tip, ovaj ga je put – umjesto za kragnu i kroz vrata – uhvatio za podlakticu i namignuo.

‘Ništa ne brini, mali…’, rekao mu je, ‘danas častim vožnjom!’

Radne kolege su mu, iako s blagom dozom ljubomore, čestitali odmah po dolasku na posao, a gosti koji su od samog jutra neumorno pristizali stiskali su mu ruku i raspitivali se o jučerašnjem susretu. Ispitivali ga o tome kakav je Felix ko čovjek, te je li zbilja tako strog kao što se priča, a bilo je i onih koji su se kod dobrog Bere raspitivali o tome hoće li Felix potpisati za Dinamo.

„Kakvi su mu uvjeti u ugovoru?“, pitali su Beru.

On je na sve to, ne želeći razočarati svoju publiku, davao neke općenite odgovore o tome koliko love ovaj traži i koje sve igrače kani sa sobom dovesti, te da nipošto neće dopustiti da mu Mamić ulazi u svlačionicu. Sve to je, ne moram ni spominjati, kod njegovih gostiju samo još povećavalo ionako veliko divljenje.

Ubrzo se u njegovoj smjeni, svjedoči o tome i broj izdanih fiskalnih računa, počela tražiti stolica više. Čak mu se i gazda lokala u jednom trenutku obratio nekako manje kao šef, a više kao prijatelj…

Beri je sve to naravno godilo. Oh, itekako mu je godilo! Život mu je odjedanput dobio jedan sasvim drugi smisao i, u usporedbi s onim što je do tada nazivao životom, postao mnogo ljepši. Više se nije uzbuđivao oko svakog pitanja koje polarizira društvo, nije mario za mnoge teme koje bi se otvarale u njegovoj smjeni, niti je žudio za razmjenom mišljenja s nekim od dojučerašnjih prijatelja.

Izuzev vlastitoga, ničije tuđe mišljenje ga više nije zanimalo, a svoje nije imao potrebu nikome nametati, niti argumentirati. Svoju superiornost crpio je, naime, iz drugog izvora.

Oni sretnici što dobiju na lotu, a koje sam ranije spomenuo, svoju poznato je crpe iz love, a Bero je to činio iz nečega do čega mu je u njegovim mladim godinama još uvijek bilo mnogo važnije – iz slave!

Llosu i Marqueza nije čitao ni ranije, a pogotovo neće sada, kada je, evo, postao netko bitan, netko koga se nešto pita i čije se društvo traži sve od okretišta Dubec pa do Jelačić Platza. Ne namjerava gubiti svoje dragocjeno vrijeme na njegove magične svjetove ili, još gore, raspravu o istima…

Na Jergu i njegove svjetove pogotovo! Ništa Beru više nije zanimalo jer je Bero sada počeo zanimati druge…

Napokon je, rekao je sam sebi promatrajući svoj odraz u ogledalu muškog toaleta Vip travel caffea, izašao iz sjenke vlastite anonimnosti!

Pa ipak, da se Bero s tom novostečenom slavom baš i ne zna najbolje nositi, prvi put primijetio sam kada je kraj mene prošao kao da me nema. Više od pola sata stajao sam s rukom u zraku kao neki vaterpolo igrač koji vječno odgađa svoj udarac, ali naručiti piće nisam uspio sve dok me nije ugledao njegov kolega koji je zapravo bio zadužen za skroz drugi dio kafića.

‘Bero…prijatelju!’, pokušao sam ga dozvati u jednom trenutku, ali bilo je to uzaludno.

I nije samo prema meni bio takav. Primijetio sam da se isto tako odnosio i prema ostalim gostima kafića te je počeo čak i birati stolove koje će posluživati. A nije, bogami, vidio sam to na vlastite oči – više uzimao ni svaku napojnicu.

‘U redu je…’, rekao mu je Dikan na to da njegov račun od 18 kuna zaokruži na 20, ali Bero mu je vratio te dvije kune i otišao od stola bez da mu, kao što je to inače uvijek činio, pridrži teški zimski kaput.

„U redu je Vama!“, frknuo je nosom kao da mu je bilo ispod razine primiti te dvije poklonjene kune.

Pa čak je i onoj plavuši, kojoj je do sada samo mijenjao pepeljare, a koja je nakon njegove fotografije s Felixom Magathom počela obraćati više pozornosti na njega, te ga je u jednom trenutku pitala i što radi nakon svoje smjene jer bi voljela da je otprati do tramvajske stanice, rekao kako nije siguran hoće li imati vremena. Mora pogledati, rekao je, u svoj rokovnik…

Da Bero zapravo uopće nema rokovnik, niti ga je ikad imao, ne moram valjda ni objašnjavati!?

A, kakav je bio prema svojim radnim kolegama, iznad kojih se po vlastitom tumačenju taj dan djelomično uzdigao, bolje da se ni ne pokušam prisjetiti. Samo ću izazvati gnjev kod njih! Od skromnog mladića iz Dubrave, Bernardo je – žao mi je što to moram ovako javno reći, pa čak i zapisati u knjigu da ostane za neke buduće generacije – postao ona najgora i najuobraženija medijska zvijezda s kojom se možete susresti u užem gradskom središtu. Ili, barem, koja vam može  donijeti piće…

Upravo iz tog razloga neko vrijeme nisam tamo zalazio, a onda sam na poziv jedne prijateljice koju zaista nisam mogao odbiti, jer sam se, eto, nadao da će mi postati i više od toga, ponovno otišao i – pravo se rastužio!

Već pri samome ulasku u spomenuti ugostiteljski objekt osjetila se neka sumorna atmosfera. Nimalo blagdanska, kako bi se moglo očekivati u to božićno vrijeme kada se sve ovo odigravalo… Bero je usamljeno stajao za šankom i tužno gledao u ekran svoga mobilnog telefona. Nadao se da će mu se još netko javiti i priupitati ga gdje su zapeli pregovori s Felixom, da će mu netko poslati čestitku ili poruku u kojoj ga se naziva ‘carem’, ‘legendom’ ili ‘doktorom’, ali više mu na pozive nije odgovarala ni rodbina iz Australije. Kako je od tog događaja u međuvremenu prošlo više od dva tjedna i ljudi su zaboravili da je Magath uopće bio u Zagrebu, a kamoli da se Bero s njim slikao, njegova popularnost je na očigled cijelog grada drastično opala. (Ovdje bi se ponovno dala povući dobra paralela s Ivom Josipovićem i njegovom popularnosti…).

Nije pomagalo ni to što bi Bero sa svakim s kime bi ušao u neki razgovor, pa makar to bilo o lokalnoj politici, a što su ponovno postale teme u koje bi ga se uvlačilo, nasilno pokušavao spomenuti svog prijatelja Magatha. Međutim, ni kada bi iz novčanika izvukao novinski izrezak s njihovom zajedničkom fotografijom – eto dokle smo došli – to ne bi nailazilo na pretjerano zainteresiranu publiku.

„Jesi li ti prijatelju za HDZ ili one komunjare?“, zanimalo bi njegove sugovornike opet mnogo više od toga kako je bilo družiti se, pa makar nakratko, s jednim od najtrofejnijih njemačkih trenera.

Bilo ga je zaista tužno gledati takvog, a sve to se odrazilo i na njegovo psiho-fizičko stanje. Sav je nekako oslabio, omršavio, a povremeno bi, učinilo mi se, i pričao sam sa sobom…

Dikan mu više nije ostavljao bakšiš, plavuša s prava nije bila zainteresirana za bilokakvu drugu šetnju osim one njegove po pepeljaru i nazad, a ni šef ga više nije nešto pretjerano primjećivao. Meni osobno ga je najviše bilo žao kada sam vidio da je na sred Bogovićeve, tamo kod Kožarićevog Prizemljenog Sunca, zamolio Tomislava Ivkovića da se fotografira s njim ne bi li barem s tim nogometnim trenerom i novim kandidatom za klupu zagrebačkih modrih donekle vratio svoju nekadašnju slavu.

Ivković ga je odbio, ali i da nije – znao je to i Bero – to mu ne bi previše pomoglo.

Shvatio je Bernardo da je taj smislom obogaćeni period njegova života kada su svi pogledi bili upereni prema njemu, kada ga se pitalo za mišljenje i kada je preko noći postao glavna faca u gradu, sada daleko iza njega. Opet je postao samo onaj Bero konobar s kojim bi dokoni gosti kafića, u nedostatku nečega pametnijeg za raditi, razglabali o temama koje ne služe ničemu drugome osim da polariziraju društvo ili, evo, ubiju malo vremena između dvije runde.

Uz pitanje na pameti da li bi mu možda bilo bolje da Felixa nikad nije ni sreo, te da je nastavio živjeti svoj život kao i do tada, bez da je okusio tu prolaznu slavu o kojoj je sada, čini se, postao ovisan, sjeo je na tramvaj koji ga je s Trga bana Jelačića ponovno odvezao natrag u Dubravu, ali i u – žao mi je Bero prijatelju – totalnu anonimnost!

Od tada Bero više nikad nije viđen. Ili barem, eto, nije prepoznat…