Home

(Objavljeno u Jutarnjem listu 06.12.2013.)

Postoje stvari koje čovjeku mogu promijeniti život iz temelja. Jedan tren sjediš besposlen u svom kvartovskom kafiću i razglabaš o nećemu o čemu zapravo nemaš blage veze, jer bi se inače time ozbiljno bavio a ne besposlen razglabao po kafanama, a onda se dogodi taj trenutak i – štajaznam – dobiješ na lotu! Tvoj život nakon toga dobije jedan novi smisao i postane mnogo ljepši, a ti više nikad ne budeš onakav čovjek kakav si nekoć bio.

“Jesi li ti, jarane….”, upitati će te tada netko s kim si još do jučer po tom pitanju žestoko raspravljao,”…glasovao Za ili Protiv?”, ali tebe to sada ne samo da više neće biti briga, već ga nećeš ni čuti od strujanja zraka uzrokovanog golemom lepezom kojom te hlade ljepotice iz nekog domorodačkog plemena na otoku po vlastitom izboru. (Ili ljepotani. Ovisno o tome kako si glasovao!)

Osim dobitka na lotu, takav utjecaj na život može imati i upoznavanje plavokose djevojke boticcelijevskog lica za štandom s kobasicama i kuhanim vinom, a u koju češ se nešto kasnije zaljubiti i s kojom češ – ukoliko je na idući spoj odvedeš na neko malo uglednije mjesto – cijeli život provesti u sreći i veselju… Novi posao, rođenje djeteta ili, recimo, polaganje ispita iz građanskog prava, također su neki od tih događaja koji mogu označiti prekretnicu u životu, ali problem je u tome što nikad ne znaš kada će ti se, i hoće li uopće, nešto tako lijepo dogoditi.

Dvadestipetogodišnji konobar Bernardo D. (trenutno u stalnom radnom odnosu u Vip travel caffeu u Bogovićevoj), to isto nikako nije mogao znati kada se u srijedu prije nešto više od dva tjedna, oko 7h, probudio u svome dvoiposobnom stanu u Zagrebačkom naselju Dubrava, a ipak – upravo te srijede – nešto takvo mu se dogodilo i njegov život se promijenio zauvijek.

No, dopustite mi da krenem iz početka. Ipak je ovo kronologija…

Po dolasku na posao u to maglovito novembarsko jutro, glavni junak ove priče, trenutno zaposlen na poziciji konobara ali svakako s aspiracijama za više, odmah se uhvatio pregače i, kao svako jutro kad bi prvim jutarnjim tramvajem stigao na trg, pa onda laganim korakom prošetao do Bogovićeve – a za koju se unaprijed moram ispričati što ću iskoristiti tu otrcanu frazu iz vremena socijalizma koju i danas koriste neki općinski zvaničnici, direktori komunalnih poduzeća i državnih firmi, te ću ju nazvati “žilom kucavicom” ovog grada – mladi Bernardo je počeo obavljati svoje uobičajne poslove. Postavio je terasu, primio i nosio narudžbe, ispisivao fiskalne račune i prao čaše, a sve to uz jedan veliki, i za njega karakterističan osmijeh (vidi sliku).

U jednom trenutku u lokal je, onako damski, sasvim svjesna svoje ljepote, ušetala i plavokosa studentica prava koja je već duže vrijeme, priča mi jedan Berin kolega, predmet njegove žudnje, a on je – sasvim netipično za njega – zaboravio na sve druge poslove i uhvatio se pripravljanje njezinog Nesscaffea… Istina, već joj je Bero nekoliko puta pokušao prići s nekom odmjerenom, kvazi intelektualnom šprehom koju ju načuo dok je konobario u blizini NSB-a, ali ona bi na njega obratila pozornost samo onda kada bi trebalo promijeniti pepeljaru ili donijeti još jednu čašu vode, a tu nije pomagalo ni to što bi Bero svaki put, vrlo pedantno, mlijekom ucrtavao malo srce na njezin Ness. Isto tako je, bezbeli, bilo i te srijede…

Pa ipak, ni dok je tako pomalo rezignirano odlazio od njezinog stola, Bero nije gubio taj svoj šarmantni osmijeh sa lica (ponovno vidi sliku) , te se do kraja smjene, oko 15h, nastavio šaliti sa svojim radnim kolegama, pomagati mlađima, nove goste informirati o ponudi u kafiću, a onim stalnima, koji tu navrate svaki dan, odavao je poštovanje time što bi im piće i za vrijeme najveće gužve donosio preko reda i, naravno, bez suvišnih pitanja.

“Dupli espresso!”, podviknuo je čim je na ulaznim vratima ugledao mene, Miru Para, a ja sam samo potvrdno kimuo glavom i, kao svaki dan, zauzeo svoje mjesto za šankom. Te srijede sam bio nešto rastresen jer sam se u NAMA-i, na odjelu s božićnom dekoracijom, posvađao sa svojom djevojkom oko toga da li nam treba svakome po jedna kapica Djeda Mraza ili je dovoljno da se kapica kupi jedino meni, a da mi ona za Božić samo sjedi u krilu, pa nisam ni primijetio kada se, sasvim neočekivano, u Berinom životu dogodio taj prijelomni trenutak koji spominjem na početku ove priče…

(Ne, nije dobio na lotu. Još bolje!)

Elem, proslavljeni njemački trener Felix Magath, koji je u svojoj karijeri vodio mnoge njemačke klubove, a od toga do naslova Bayern, i to dvaputa, te jednom Wolfsburg, prošetao je Bogovićevom ulicom pritome se na trenutak zaustavljajući u legendarnom Bulldogu da pozdravi svog bivšeg igrača Zvonimira Soldu, a koji je sada vlasnik tog kultnog kafića. Mladi Bernardo, koji je upravo tada privodio svoju smjenu kraju, kroz prozirna vrata Vip travel caffea koji se nalazi tik do Bulldoga, ugledao je prepoznatljive naočale na još prepoznatljivijem krompirastom nosu i, kao veliki ljubitelj Bundeslige, prepoznao je tog velikog njemačkog stratega.

Bacio je pregaču, istrčao van i dozvao popularnog “Sadama”, kako tog trenera zovu igrači koji su imali tu nesreću da ih trenira, te bolji poznavaoci nogometnih prilika u koje se Bero svakako ubraja.

“Felix!”, zaderao se Bero za njim još jednom kao da su skupa Mandžukića udarali kopačkom po glavi jer se ne vraća u obranu, a ovaj se okrenuo i, vidjevši da je riječ o nekome koga ne poznaje, tko još pri tome nosi majicu Manchester Uniteda, samo se osmjehnuo i krenuo dalje.

“Može foto?”, bio je Bero uporan na nekoj simpatičnoj mješavini hrvatskog i njemačkog jezika, a Felix je na to samo ljubazno odmahnuo rukom i nastavio svojim putem.
Ipak, na nagovor gospodina u čijem se društvu Felix kretao, a za kojeg će se s vremenom ispostaviti da je njegov menedžer, te mu je vjerojatno savjetovao da udovolji navijačima za slučaj da će uspjeti pregovori s Dinamom zbog kojih se tu zapravo i nalazi – Felix Magath pristaje.

Bernie ga zagrlio, nasmijesio se i klik! Njegova I-phone petica zabilježila je jedan od najsretnijih trenutaka u njegovom život!

Stigao ga je Bero još priupitati i da li će ovaj postati novi trener, a Felix je na to samo rukom napravio kretnju koju je Bernardo u jednom većem društvu kasnije protumačio kao “možda”!

Po dolasku kući, fotografiju je okačio na svoj Fejsbuk profil (Bero, a ne Magath) i njegova popularnost na toj društvenoj mreži dosegla je skoro onu koju Ivo Josipović uživa u javnosti, te je još isti dan dobio više zahtjeva za prijateljstvo nego prosječna sedamnaestogodišnjakinja koja se napučenih usana i u bademantilu uslika pred ogledalom u kupaonici, a onda mu se javio i jedan od urednika u Jutarnjem listu koji je od Bere tražio dopuštenje da tu fotografiju priloži uz Židakov tekst u kojemu se špekulira o Magathovom možebitnom preuzimanju kluba iz Maksimirske 128.

“Na fotografiju mu je…”, objasnio mu je urednik, “pozornost skrenuo jedan od stalnih gostiju njegova kafića.”

Bero je naravno pristao, a onda je uslijedio – show! Lavinu reakcija koju je to pokrenulo nije mogao predvijeti nitko, a po najmanje on.

Od samog jutra zasipali su ga čestitkama i pohvalama, javljali su mu se znani i neznani, a telefonirali su mu i rođaci iz Australije s kojima se godinama nije čuo, te je išao od pretpostavke da ih je tamo neka živina izjela ili – a i to je u Australiji moguće – raža ubola. U svakom slučaju, bilo mu je drago čuti da su svi živi i zdravi, dok se njih njegovo zdravlje baš i nije previše ticalo. Više ih je zanimalo kako je Magath…

Djeca iz kvarta, nadalje, koja su ga inače samo zajebavala kada bi s nekom djevojkom prošetao kroz ulicu, te mu dovikivali da je peder, sada su trčala za njim sve do tramvajske stanice izvikujući pritome njegovo ime kao da je riječ o nekom superheroju.

“Bero, legendo!”, derali su se iz sveg glasa, “lafčino!”

Pa čak i kondukter iz tramvaja, inače veoma mrk tip, ovaj ga je put – umjesto za kragnu i kroz vrata – uhvatio za podlakticu i namignuo.

“Ništa ne brini, mali…”, rekao mu je, “danas ja častim vožnjom!”

Radne kolege su mu, iako s blagom dozom ljubomore, čestitali odmah po dolasku na posao, a gosti koji su od samog jutra neumorno pristizali, stiskali su mu ruku i raspitivali se o jučerašnjem susretu. Ispitivali ga o tome kakav je Felix ko čovjek, te je li zbilja tako strog kao što se priča, a bilo je i onih koji su se kod dobrog Bere raspitivali i o tome hoće li Felix potpisati za Dinamo, te koji su uvjeti. Bero je na sve to, ne želeći raočarati svoju publiku, davao neke općenite odgovore o tome koliko love ovaj traži i koje sve igrače kani sa sobom dovesti, a to je kod njegovih gostiju samo povećavalo divljenje i ubrzo se u njegovoj smjeni počela tražiti stolica više. Čak mu se i gazda lokala u jednom trenutku obratio nekako manje kao šef, a više kao prijatelj…

A Beri je sve to godilo. Oh, itekako mu je godilo! Napokon je izašao iz sjenke vlastite anonimnosti.

Pa ipak, da se Bero s tom novostečenom slavom baš i ne zna najbolje nositi, prvi put sam primijetio kad je kraj mene prošao ko kraj ciganke s dijetetom. Više od pola sata stajao sam s rukom u zraku ko neki vaterpolo igrač koji vječno odgađa svoj udarac, ali naručio sam tek kad me primijetio njegov kolega koji je zapravo bio zadužen za skroz drugi dio kafića.

“Bero…prijatelju!”, pokušao sam ga i dozvati u jednom trenutku…

Ma, kakvi…ništa on!

I nije samo prema meni bio takav. Primijetio sam da se i prema ostalima tako odnosio, te je počeo birati stolove koje će posluživati, a nije, bogami, više ni svaku napojnicu primao.

“U redu je…”, rekao mu je Dikan da njegov račun od 18 kuna zaokruži na 20, ali Bero mu je uz jedno arogantno: “Ne, ne, u redu je Vama!”, vratio te dvije kune i otišao od stola bez da mu, kao inače, pridrži teški zimski kaput.

Pa čak je i onoj plavuši, kojoj je do sada samo mijenjao pepeljare, a koja je nakon njegove fotografije s Felixom Magathom počela obraćati više pažnje na njega, te ga je čak pitala što radi nakon svoje smjene i da li bi bio toliko ljubazan da je otprati do tramvaja, rekao kako nije siguran hoće li imati vremena, te da mora pogledati u svoj rokovnik… Da Bero zapravo uopće nema rokovnik, niti ga je ikad imao, ne moram valjda ni spominjati!?

A kakav je bio prema svojim radnim kolegama, iznad kojih se po vlastitom tumačenju taj dan djelomično uzdigao, bolje da ni ne pričam. Od skromnog mladića iz Dubrave, Bernardo je – žao mi je što to moram ovako javno reći – postao ona najgora i najuobraženija medijska zvijezda s kojom se u užem gradskom središtu možete susresti. Ili, barem, koja vam donosi piće.

Upravo iz tog razloga neko vrijeme tamo nisam zalazio, a onda sam jučer na poziv jedne kolegice s fakulteta ponovno otišao i – pravo se rastužio!

Već pri samome ulasku u spomenuti ugostiteljski objekt, osjetila se naka sumorna atmosfera. Nimalo blagdanska, kako bi se u ovo vrijeme možda očekivalo, a Bero je usamljeno stajao za šankom i tužno gledao u ekran svoga mobitela. Nadao se da će mu se još netko javiti i priupitati ga gdje su zapeli pregovori s Felixom, da će mu poslati čestitku ili neku poruku u kojoj ga se naziva “carem”, “legendom” ili “doktorom”, ali kako je od tog događaja u međuvremenu prošlo više od dva tjedna i ljudi su zaboravili da je Magath uopće bio u Zagrebu, a kamoli da se Bero s njim slikao – njegova popularnost je, naravno, drastično opala.

Nije pomagalo ni to što bi Bero sa svakim s kim bi ušao u razgovor nasilno pokušavao započeti temu u kojoj bi se spomenuo njegov prijatelj Magath, kako ga je on nazivao, a ni kad bi iz novčanika izvukao novinski izrezak s njihovom zajedničkom fotografijom, to nije nailazilo na baš pretjerano zainteresiranu publiku…

Bilo ga je zaista tužno gledati takvog, a to se sve odrazilo i na njegovo psiho-fizičko stanje. Sav je nekako oslabio, omršavio, a povremeno bi, učinilo mi se, i pričao sam sa sobom
Dikan mu više nije ostavljao bakšiš, plavuša s prava nije bila zainteresirana za bilokakvu drugu šetnju osim one njegove po pepeljaru i nazad, a ni šef ga više nije nešto pretjerano primjećivao, pa ni kad bi trebalo božićnice odrediti, ali meni osobno ga je najviše bilo žao kad sam vidio da je na sred Bogovićeve, pred stotinama svjedoka, zamolio Tomislava Ivkovića – najizglednijeg kandidata za preuzimanje Dinamove klupe od iduće sezone – da se fotografira s njim ne bi li barem na taj način vratio svoju nekadašnju slavu.

Ivković ga je odbio, ali i da nije – znao je to i Bero – to mu ne bi previše pomoglo.

Shvatio je da je period kada su svi pogledi bili upereni prema njemu, kada ga se pitalo za mišljenje i kada je postao glavna uloga sada iza njega, te uz pitanje na pameti; da li bi mu možda ipak bolje bilo da Felixa nikad nije sreo, i da je nastavio svoj život živjeti kao do tada, bez da je okusio tu prolaznu slavu, sjeo je na tramvaj koji ga je ponovno odvezao natrag u – anonimnost!

Od tada Bero nije viđen. Ili barem, nije prepoznat…

Oglasi