Home

(Objavljeno na Wall.hr-u u rubrici Dopisnik iz centra)

Jedan od dvjesto tisuća turista, koliko ih po statistikama turističke zajednice grada Zagreba posjete našu metropolu u razdoblju od travnja do kolovoza, zaustavio me neki dan na Cvjetnom trgu. Baš tamo gdje je Dikan Radeljak izbacio malu crnu haljinu Vlatke Pokos. Ti turisti su, navodi statistika dalje, uglavnom iz Italije, Španjolske, Japana ili Njemačke, a ovaj moj – sudeći po naglasku i blijedoj puti – bio je neki Britanac.

Vadeći iz stražnjeg džepa kartu grada, pitao me govorim li možda engleski ili neki drugi strani jezik, a da sam ja kojim slučajem na to pitanje odgovorio potvrdno, njegovo sljedeće pitanje bilo bi, nema nikakve sumnje, koje su i, jasno, gdje se nalaze, neke zagrebačke znamenitosti koje bi on kao bljedoliki britanski turist trebao posjetiti.

‘Dinamo stadion?’, zainteresirao bi se zasigurno.

Iako strane jezike znam, a ovaj njegov pogotovo, kamo da ga uputim – e, to nisam znao…

Ti turisti, naime, koji oko Uskrsa i ljeta dolaze u Zagreb, najviše vole vidjeti Trg bana Jelačića, Gornji grad, Katedralu, a zainteresirani su čak i za obilazak Jaruna, Maksimira i Botaničkog vrta. Posebno ih zanima fontana Manduševac i legenda koja kaže da je na tom zdencu lijepu djevojku Mandu žedni vitez, obrativši joj se riječima ‘Mando dušo, zagrabi vode’, zamolio da mu utaži žeđ. Prema toj izreci, i toj legendi – reći će im svaki turistički vodič – Zagreb i Manduševac dobili su ime. O tome koliko ih oduševljava Zrinjevac, HNK ili Trg Nikole Šubića Zrinskog, da ni ne govorim. Spremni su zbog toga potegnuti s drugog kraja svijeta… Priča o Licitarskom srcu također ih baca u trans! S druge pak strane ja, Dopisnik iz centra, čovjek na kojeg su imali nesreću da naiđu i da ga zamole da ih uputi u sve te ljepote, na tim turistički atraktivnim lokacijama nisam bio još otkako sam prije više od godinu dana preselio u najmanji kvart u centru grada – takozvani ‘Bermudski trokut’!

Pojam koji bi Vladimir Anić u svom rječniku, pisao sam već o tome, zasigurno ispravnije objasnio, ali koji za mene predstavlja magični prostor između hotela ‘Dubrovnik’, legendarnog ‘Charlie-a’ i restorana ‘Boban’, a u kojemu je otkako sam tu iznajmio stan – umjesto brodova i aviona kao što je slučaj s onim originalnim trokutom na Bermudima  – znala nestati već pokoja atraktivna plavuša!

‘Alal ti vera!’, čestitao mi je tada jedan prijatelj iz druge parkirne zone, a s kojim se unatoč tome i dalje družim, te nadodao: ‘Lokacije se ni Dikan Radeljak ne bi posramio!’

Lokacije možda i ne bi, pomislio sam, ali ove maloprije spomenute atraktivne plavuše – sigurno!

Lagao sam već i o tome…

Naravno, svjestan sam da bi stanovnici okolnih ulica, recimo Bogovićeve, Tesline ili Preradovićeve, isto mogli tvrditi da su njihove lokacije najbolje i magične, ali to je, ipak, s mog prozora gledajući tek širi centar grada pa tamo ni ne idem. A što se tiče one velike tramvajske stanice za Dubravu s jedne, i Črnomerec s druge strane, s onim ogromnim bijelim šatorom na sredini koji tu bude veći dio godine – nekoć poznate i kao Trg bana Jelačića – slično kao i spomenik Ljudevita Gaja koji je, prije no što su ga zamijenili genijalnim Kožarićevim ‘Crvenim znakom’, stajao nekih šest, sedam lijenih koraka udaljen od mog stana, tako sam, eto, i ja Jelačić Platzu okrenuo leđa…

‘Uf, daleko mi je to!’, govorio bih prijateljima preko telefona kad bi me pozvali na piće u Bulldog u Bogovićevoj, Malu kavanu na trgu ili onaj Paris caffe na Cvjetnom, a onima koji bi me zvali u, recimo, Preobražansku – e, njima se ne bih ni javljao.

Skup mi je roaming!

Osim toga, a to je možda i ključna stvar u cijeloj priči o tome zašto ovog jadnog turista nigdje nisam znao uputiti, ne znam ni zašto bih na piće odlazio bilo gdje izvan ovog ‘Trokuta’.

Tu je, naime, već više od četrdeset godina Charlijeva terasa – daleko najbolja u gradu!

Najbolja bilo za ispijanje jutarnje kave sa simpatičnom pripravnicom iz Draškovićeve s kojom sam se tu upoznao, bilo za ispijanje piva s prijateljima dok se na Charlijevom televizoru – tako velikom da je Messi u prirodnoj veličini – vrti neka utakmica ni približno zanimljiva k’o promatranje raznog svijeta koji tuda svakodnevno prolazi i koji tu, također već više od četrdeset godina, redovito dolazi.

Tako osim sa Ćirom Blaževićem, koji je redovit gost, u spomenutom kafiću često sam pratio utakmice u društvu nažalost pokojnog akademika Predraga Matvejevića, najprevođenijeg pisca u Hrvatskoj, a time, evo, i u centru grada. Navedeni akademik, slično kao i ja, nije propušta niti jednu utakmicu, a mislim da je navijao za Velež iz Mostara, no moguće da se i varam. Slavio je, naime, i ono jednom kad je Inter iz Milana nekoga pobijedio.

Doduše, davno je to bilo…

Također, u skladu sa svojom ulogom, tu je i uvijek dobro raspoloženi vlasnik lokala, bivši igrač Dinamove šampionske generacije iz 82. te sin Mirka Brauna, vrsnog obrambenog igrača koji je bio član poznate uže obrane Dinama Škorić-Belin-Braun, a koji je s Dinamom nastupio i u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. protiv Valencije. Upravo je Mirko otvorio Charlie i od njega napravio kultno mjesto okupljanja tisuća Zagrepčana, a u kojemu – kada mlada pripravnica iz Draškovićeve ne stigne jer presavjesno obavlja svoj posao – prvu jutarnju kavu ispijam pokraj odvjetnika i bivšeg predsjednika Vrhovnog suda RH. Za njega, uzgred kazano, slovi i da je bio najbolji student Pravnog fakulteta u povijesti te da se jedan od bivših premijera uz njega dosta uspješno šlepao za vrijeme studija.

‘U istom kafiću najbolji student u povijesti i – najgori!’, pomislio sam vidjevši odraz nas dvojice u ogledalo iza šanka i, bez puno priče, potegnuo jednu ljutu.

Eh, da, to me podsjetilo: i Vlado Šeks zna navratiti…

Za kraj da se vratim na onog britanskog turista koji je cijelo ovo vrijeme dok ste čitali priču o najmanjem i najmagičnijem zagrebačkom kvartu koji se nalazi u centru nestrpljivo čekao s kartom grada u ruci da mu odgovorim na ono prvo, jezično pitanje, a kako bi me potom mogao zaskočiti i sa svim ostalima. Rekao sam mu – onako prostodušno, sliježući pri tome ramenima – da ne govorim strane jezike.

‘Niti jedan!’, podviknuo sam na našem, smatrajući kako je bolje da se obrukam po tom jezičnom pitanju, nego po onima o gradskim znamenitostima koja bi mi zasigurno uslijedila.

Umjesto toga mahnuo sam mu da krene za mnom ako želi i, uputio se u Charlie.

Turist je međutim pogledom uperenim sada u svoj pametni telefon krenuo u smjeru Ilice i Markova trga, ni ne sluteći kakav jedinstveni doživljaj Zagreba, zapravo, propušta time što nije krenuo za mnom.