Home

(Priča objavljena u JL-u 15.01.2012.g. pod naslovom: “Pradjed je ljubovao s princezama, brat će biti akademik, a ja ne mogu ni faks završiti!”) 

Kako bih široj javnosti, na ljubazan zahtjev svojih urednika i urednica, približio svoj privlačni lik, reći ću vam isto što sam na “fejsu” napisao jednoj atraktivnoj devetnaestogodišnjoj Ani s Britanca kad me nakon višemjesečnog opsjedanja, uz prijetnju zvanja policije, upitala tko sam ja uopće. 

Zapravo, rekla je: “’ko si ti, debilu jedan?”, a kasnije je dodala i: “ne javljaj mi se više!”. Preko toga da sam debil još sam nekako i prešao, ali prestao se javljati nisam nikada. 

Ipak, da se vratim na njeno pitanje, ali i na pitanje mnogo puta upućeno uredništvu Nedjeljnog Jutarnjeg…

Ja sam Miro Par, sin oca Želimira i majke Gordane. Vladimirov brat. Tako je, brat mi se zove Vladimir Par, ali nije akademik. Iako, na najboljem je putu da postane… S druge pak strane, ja sam na najgorem putu da postanem akademik, ali o tome nekom drugom prilikom.

Imam 25 godine od kojih sam već jedan dobar dio proveo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a kako stvari stoje, provest ću još koju. Pišem kratke priče za Nedjeljni Jutarnji, ponekad biram “Damu s vicom” za lifestyle magazin “Svijet”, imam dugu kosu, kožnu jaknu i mopsa. Odaziva se na ime Zaf. Znam raditi u Wordu i Excelu, a imam i vozačku dozvolu s položenom B kategorijom. 

Položio sam iz prve, cum laude.

Potječem iz stare aristokratske obitelji koja je prva uvezla gel za kosu i žvakaće gume bez šećera u Austro-Ugarsku Monarhiju. Nakon toga zvali su nas na skoro svaki plesnjak koji se održavao na Bečkom dvoru, a jednom prilikom se mome prapradjedu, inače poznatom švaleru iz Bečkog Novog Mjesta, nabacivala i Sofija (pokojna supruga austrougarskog prestolonasljednika Ferdinanda), ali kako prapradjed nikad nije volio o tome previše pričati – neću ni ja. Reći ću samo da se Ferdinand kanio s njim obračunati po povratku s poslovnog puta iz Sarajeva, ali do toga – shvatiti će oni koji su pazili na satu povijesti u petom osnovne – nikada nije došlo.

Volim duge noćne šetnje plažom, pravnu državu, kratke suknje na dugonogim djevojkama, Alena Vitasovića, glasno čitanje poezije i poljski neovisni film. Ali, dosta o meni. Rado bih saznao nešto više o tebi, osim onoga što vidim iz tvoje profilne slike – da imaš najljepšu i najtanju ruku na cijelom Fejsbuku…

Ova zadnja rečenica mi je ostala još iz korespondencije s atraktivnom i ranije spomenutom Anom, pa je slobodno zanemarite. A isto tako zanemariti možete i to da je riječ o korespondenciji jer prekrasna Ana mi nikad nije odgovorila, ali još uvijek se nadam da hoće. Možda, naime, nije bila na fejsu posljednjih… hm, još otkad je dr. Ivo bio na vlasti (tada sam joj naime poslao ovu posljednju poruku).

“Statuse joj zasigurno obnavlja netko drugi!” tješim se već neko vrijeme.

Eto, nadam se da sam vam djelomično približio svoj tragični lik i opovrgnuo sve teorije zavjere o tome kako sam ja, Miro Par, zapravo jedan od dvojice neatraktivnih urednika Nedjeljnog, Nevena Rendeli, Eugen Laxa, Buco iz Smogovaca ili unuk pokojnog, ali zato nikad prežaljenog Dragog Vođe, koji se nalazi na privremenom školovanju u Mostaru, ali ipak – moram vas upozoriti da ne vjerujete svemu onome što napišem.

Pogotovo ne tome da mi atraktivna Ana nikad nije odgovorila!

Oglasi