Home

(Objavljeno u Nedjeljnom Jutarnjem 2014.g.)

Prateći trend koji je započeo još tamo davne 1789.godine u Francuskoj, a nedavno se pojavio i u susjednoj nam Sloveniji, ove subote, u periodu između 12 i 14 sati, i Hrvati su – reklo bi se napokon – izašli na ulice…

Isprovocirani valjda suncem, u potpunosti su okupirali Bogovićevu ulicu, Preradovićevu, Cvjetni trg, djelomično i Preobražansku, a starija garda držala je položaj u Gajevoj – tamo oko „Charlija“. Slučajni prolaznik Bogovićevom, Alfred Papo (102), izrazio je iznimno zadovoljstvo time kazavši kako bi volio da je ovako svaki dan, a slično mišljenje izrazio je i Jaša Bienefeld, još jedan slučajni prolaznik, dok je promatrao tu obespravljenu masu u Ralph Lauren košuljama pastelnih boja i Burbery šalovima, kako s jednom rukom u zraku, a drugom na iPhoneu, izvikuju svoje parole…

„Konobar, makijato s toplim mlijekom!“ i „Pitaj one tamo cure što će popiti!“, iskristalizirali su se na samom početku kao jedni od najvažnijih zahtjeva koji su dopirali iz nezadovoljne i obespravljene mase, ali nije nedostajalo ni tužnih životnih priča koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

„Tu sam već 10 minuta, a nitko me nije poslužio…“, otvorio je svoju dušu pred kamerama nezadovoljni gost, te dodao da već 4 godine ovdje svake subote pošteno ispija svoju ledenu kavu i sad se pita je li mu ovo hvala za to?

„Jesam li se za to borio?!“, podviknuo je na rubu suza.

Jedan drugi gospodin u bež baloneru, koji je tog subotnjeg popodneva također odlučio izaći na ulicu, zatražio je novine, ali kad mu je, očito neki provokator zamaskiran u konobara, donio pogrešne, naljutio se i glasno podviknuo da to što mu ovaj nosi nisu novine, već – kako je duhovito primijetio – slikovnica…

Odgovorni su na zahtjeve iz mase odgovarali uobičajenim floskulama kako im je prvi dan, da imaju samo dvije ruke i ne stignu sve sami ili, dosta često, kako to nije njihov rajon, te da će sad doć` kolega, ali okupljeno mnoštvo nije ni pomišljalo da prihvati njihova objašnjenja i šuplja obećanja, pa su neki naručivali čak i drugu, treću rundu. O nekakvom povlačenju s ulica da ni ne govorim… 

„Ako bude potrebno“, reklo je njih desetak ulazeći u hotel Dubrovnik,“mi ćemo tu i prespavati!” 

„Mini bar imate, zar ne?“

Kako već neko vrijeme stanujem u „Bermudskom trokutu“, magičnom prostoru između restorana Boban, Charlija i hotela Dubrovnik, a u kojemu je do sad, umjesto brodova i aviona, znala nestati pokoja mlađa punoljetnica, nisam mogao ne primijetiti da mi se ispod prozora događa nešto zbilja veliko, a moguće i od povijesne važnosti. Jednostavno sam bio preblizu epicentru događanja da bih samo ostao lijeno ležati u krevetu s djevojkom kojoj se sada ne mogu točno sjetiti imena, ali mislim da je završavalo na „a“, te gledati nevjerojatno dosadan, trosatni film, kao što sam joj jučer navečer, izmeđuostaloga, i obećao.

Zamolio sam je stoga, da se obuće i napusti stan…

„Ne namjeravam gledati Hobbita dok se vani rađa novo Hrvatsko proljeće…“, rekao sam misleći da pokraj mene leži razumno biće, ali prevario sam se.

„Samo se pogledaj, gade jedan…“, odgovorila je ljutito odmjeravajući moje obnaženo tijelo,“ti si Hobbit!“

Iskreno, njena bijesna reakcija me malo začudila. Naime, kad smo se večer prije u jednom uglednom ugostiteljskom objektu upoznali, po savjetu njezine najbolje prijateljice, a moje kolegice s fakulteta, morao sam je osvajati raznim citatima Brune Šimleše o ljubavi i duhovnosti, beskonačno raspravljati o svjetskoj ekonomiji, Jake Welcheu, njegovom kolegi Hamedu Bangouru, i tome je li u svome inauguracijskom govoru Barack Obama otvorio pitanje homoseksualaca zato što je to borba kojoj se u naredne četiri godine moramo intenzivnije posvetiti, ili je ta bitka već dobivena, a on je time zažmirio na stvarne probleme američkog malog čovjeka, ali sad kad joj se promjene od velikog društvenog značaja ne događaju na šest tisuća kilometara udaljenom kontinentu, već doslovno ispod pendžera, ona bi, eto, radije pritisnula „play“ i odlutala u svijet čarobnjaka i patuljaka…  

„A ti si licemjerna!“, rekao sam više onako za sebe nakon što je već ljutito izjurila iz mog stana, a čini se i života, te oblačeći svoj kožnu jaknu (podatak koji će biti od iznimnog značaja za kostimografa ukoliko ikad odluče od ove priče napraviti kazališnu predstavu), pridružio sam se hrvatskom narodu u njihovim nastojanjima i, naručio dupli espresso…

„I čašu vode!“, sjetio sam se u zadnji čas.

„Sad će kolega…“

 Atmosfera u gradu je do tada već dosegla svoj vrhunac i, osim mog prijatelja Krešimira Horvata, ekonomskog analitičara koji trenutno traži posao, djevojku i prodaje stan u Amruševoj 7, ali ukoliko nađe nešto od ovog prvo dvoje navedenog, kaže Krešo, odustati će od trećeg i zadržati stan, primijetio sam da su na ulice, valjda u znak podrške, izašle i neke slavne ličnosti.

Reklo bi se – face!

Od pripadnica nježnijeg spola tu su bile Modni Mačak, Mia Begović, Dolores, Vlatka, ali i druge bivše stanarke prve parkirne zone, a od predstavnika muškog roda – stalna muzejska postava…

Tako su Dikan Radeljak i Štern, ne mareći za ništa, ugodno ćakulali ispod grijača u Bulldogu, a pošto ovaj prvi ima nešto malo veću glavu, koja je, bezbeli, bila preblizu grijača, gel s glave mu se počeo topiti i curiti niz lice. Štern se toliko smijao da je na trenutak morao čak i odložiti harmoniku na kojoj je do tada lagano svirao, a Ćiro Blažević, koji je za susjednim stolom snubio ruku dobrostojeće gospođe u Peltzmantilu, nije propustio prokomentirati kako je, citiram, Diki oduvijek bio usijana glava…

 Nisam siguran da se to ovome svidjelo, ali gospođa u Peltzmantilu je bila naprosto oduševljena.

 „Ćiro majstore!“, rekla je smijući se damski, a on, lisac stari, onako šeretski…

 A bio je tu i onaj poznati seksolog. Doduše, nije ulicom hodao normalno, kao i svi ostali, već kao da je oslobodio državu od, štajaznam, neke velike opasnosti koja nam se nedavno ukazala u liku jedne stare bake koja je držala predavanje na politologiji, a kad je slučajno nagazio na nogu jednom drugom, nešto većem i ćelavijem prolazniku jer nije gledao kuda hoda, ovaj mu je opsovao mater.

 „Mamu ti!“, rekao mu je,“Zar ne gledaš kuda hodaš?“

 Ipak, kad je prolaznik uvidio o kome je riječ, brzo se ispravio:

„Ma drugog ti roditelja..“, rekao mu je prolaznik ljutito,“roditelja 2 ti!“

Štern je ponovno morao odložiti harmoniku koliko se smijao…

Istovremeno, za stolom tamo kod KIC-a sjedila je ekipa iz HRT-ove uspješnice „Peti dan“, emisije za koju se šuška da je BBC otkupio njihovu licencu, ali samo pod uvjetom da im i Srećko pređe. Uglavnom, pričali su nešto jako pametno, pa nisam uspio upratiti o čemu je sve riječ, ali kad je Ankica Čakardić – najsexy Hrvatica po izboru „Saveza slijepih i slabovidnih Vinko Bek“ – započela temu o neprihvatljivost Sarkozyjeva čina izbacivanja Roma iz Francuske, a svi ostali dali svoj doprinos toj gorućoj temi, zbilja sam se pokušao koncentrirati. Sve je bilo tako argumentirano, brzo, sadržajno, te na visokoj intelektualnoj razini, a zaustavili su se tek kad im je za stol prišla mala Romkinja, tu naša domaća, i pitala imaju li možda koju cigaru da joj daju.

„Bog će vam vratiti…“, rekla im je mala Romkinja onako automatski, ništa ne sluteći, a ovi samo što je nisu prebili. Bolje bi prošla da im je Hitlera spomenula. Umjesto toga, otjerali su je od stola i nastavili pomagati onima u Francuskoj…

To me podsjetilo na moju licemjernu djevojku od noćas -bojim se da mi već nedostaje! (Kako li se ono zvala?)

 —

Naravno, bilo je tu još mnogo drugih slavnih ličnosti, ali osim što ne znam što rade, ni čime su zaslužili taj status, ne znam ni kako se zovu pa ih ne mogu nabrojati. Znao sam samo da će ih, čim pronađu slobodno parkirno mjesto, na ulice izaći još i više…  

„Ima kod mene još mjesta!“, oglasio se i vlasnik garaže na Cvjetnom, također zadovoljan ovim subotnjim izlaskom naroda na ulice. Pogotovo onih koji su autom…

„Napokon!“, rekao je, promatrajući prometni čep u Gundulićevoj.

Uslijed svega toga, oko 14 sati, kad se sunce malo povuklo, okupljeno mnoštvo raspršilo se po novim taborima. Neki su otišli u Vinodol, drugi kod Bobana i u Baltazar, a bilo je i onih koji su se zajebali pa završili u Takenoku. Ipak, došlo je i do nekih disonantnih tonova među okupljenima kada su se, poprilično gadno, zakačili oni koji su tvrdila da je najbolja patka u „Šestinskom Lagviću“, i oni drugi koji su tvrdili da ne može biti ni sluga onoj iz „Okrugljaka“…

Situacija je u jednom trenutku čak i prijetila da izmakne kontroli, ali zbog brze konobarske reakcije, ipak nije bilo potrebe za policijskom intervencijom, te su se svi vrlo brzo smirili čim su dobili još malo gemišteca… a i krepka pileća juha je već stizala za stol…

Ja sam do tada, osjećajući da sam sudjelovao u nečemu zbilja značajnom, već pokupio svoje račune za kavu kako bih se mogao natjecati u nagradnom izvlačenju porezne uprave i, vratio se u stan gdje sam na vijestima čuo kako Zagreb nije izdvojeni slučaj, te je narod na ulice izašao i u Rijeci, Puli, Slavonskom Brodu i Osijeku, a u Splitu su izašli na rivu. Ne sjećam se kad sam bio ponosniji…

„Hrvatska!“, podviknuo sam, podižući dva prsta u zrak.

Kasnije su se građani organizirali preko društvenih mreža i dogovorili ponovno okupljanje u večernjim satima ispred Peperminta, a nakon toga će, bezbeli, u Sokol. Kako se imena one djevojke još uvijek nisam mogao sjetiti, a više nisam bio siguran ni za zadnje slovo, odlučio sam im se ponovno pridružiti – za šankom!

Oglasi