Home

(Objavljeno na Wall.hr-u u rubrici Dopisnik iz centra)

Zanimljivost vezana za film ‘Reci DA!’ s Jim Carreyem u glavnoj ulozi, a u kojemu on tumači čovjeka koji odluči promijeniti svoj život tako što će pristati na apsolutno sve što mu život donese, je da se spomenuti film prvobitno trebao snimati u Zagrebu. Doduše, nakon dvije kave koje je Carrey s produkcijom ispio na potezu Jelačić Platz-Bogovićeva-Cvjetni, te je – kako bi se uživio u lik – pristao dati po par kunica svakome prosjaku koji ga je u tih sat vremena tražio, potrošio je sav budžet i snimanje je pod hitno prebačeno natrag u holivudski studio.

‘Jeftinije je tako!’, rekao je producent iz Continental Filma koji je i prije toga, usput budi rečeno, pretrpio velike novčane gubitke uslijed Carreyjevog pristajanja na svaku malu prevaru s kojom se svakodnevno susrećemo na zagrebačkim ulicama.

A, i Jim Carreyju su, nema sumnje, to kasnije odbili od plaće pa ga je prošlo ono prepoznatljivo kreveljenje…

Tako, na primjer, odmah nakon što su sletjeli na zračnu luku Pleso, Carrey je rekao ‘da!’ jednom od onih prevarantskih taksista koji poput strvinara vrebaju neupućene putnike. Put od aerodroma do hotela u kojemu su odsjeli koštao ih je zato, ne moram vam ni govoriti, više nego tjedan dana snimanja, a novac koji su prvobitno namijenili za lokalne statiste otišao je na dva sendviča koja su kamermani kupili na aerodromu.

’45 kuna!’, rekao im je žgoljavi mladić iz ugostiteljske, trenutno na praksi u aerodromskom kafiću, za dvije tanke šnite kruha između kojih se već neko vrijeme nalazio jedan suhi listić K plus pršuta i malo sira.

Jim Carrey je, malo pretjerano uživljen u ulogu, i na to rekao da!

Hotel u kojemu su bili smješteni, nema potrebe da ga sada imenujem, na svojim internetskim stranicama je uz pomoć širokokutnog fotoobjektiva malo vizualno povećao sobu, a bistro ‘Karlo’ u Gundulićevoj, za koji itekako postoji potreba da ga imenujem, isto je učinio sa svojim cijenama.

Iako nitko nije bio pretjerano zadovoljan omjerom hrane i cijena, Jim Carrey je u maniri Dannyja Wallacea, britanskog novinara prema čijoj autobiografiji je i snimljen ovaj film, a koji je godinu dana na sve upite odgovarao s ‘DA’, rekao da nema veze – ni za malu sobu u hotelu, ni visoku cijenu u restoranu – platiti će, naime, on karticom.

Pa ipak, kad mu je pomalo napuhani konobar rekao da ne primaju kartice, već samo gotovinu, skoro je zaboravio na sve ono što je naučio tijekom svog glumačkog školovanja i izašao iz lika, ali ipak profesionalac kakav jeste, pristao je i na to te odšetao nekoliko stotina metara do bankomata…

‘Želite li ispis stanja računa?, pitao ga je automat, a on je, u tom trenutku već vidno iznerviran, i na to stisnuo ‘da!’.

Elem, kako mu ni pogled na bankovni izvadak ovaj put nije popravio raspoloženje, odlučio je s onom dvojicom ranije spomenutih kamermana i Bradleyjem Cooperom, također članom glumačke ekipe u tom filmu, osjetiti čari našeg noćnog života i pristao je na poziv svih klupskih promotora na koje je naišao, a kojih u Zagrebu, složiti ćete se, uopće ne manjka. Bio je tako, ovaj izvanredni kanadski glumac, prvo u Tkalčićevoj gdje se kod ‘Lime’ opustio uz nekoliko točenih Veltinsa, a onda je prešao i kod Josipa Šimića da mu pohvali onaj gol protiv Ajaxa.

‘Sjećaš ga se, znači, i ti?’, pitao ga je Josip, a ovaj dvostruki dobitnik Golden Globea nije morao lagati kad je potvrdno odgovorio.

‘Da!’, rekao je, ‘Tko se ne bi sjećao tog prekrasnog loba…’

Nakon toga nije rekao ‘NE’ ni na još nekoliko pića na račun kuće, te se činilo kako je iskorištavanju njegova pozitivnog stava napokon došao kraj, a onda je Bradley Cooper – baš kao i u ‘Mamurluku’ nekoliko godina kasnije – predložio da svi skupa odu u jedan striptiz bar na Zelenom valu čiju je bliješteću neonsku reklamu vidio na putu prema hotelu. Tamo je Jim Carrey – prisjetili su se kasnije svjedoci – napravio grimasu za koju nije niti sam znao da može.

Na kraju večeri dobio je, naime, račun po kojemu je svako njegovo ‘DA’ bilo itekako skupo…

‘Možemo li vam se pridružiti na piću?’, pitale su ih prvo četiri oskudno odjevene dame, a nakon njegovog inicijalnog pristanka zaredala su i pitanja o tome čime će ih sve počastiti, žele li da im malo zaplešu te da li bi im smetalo kada bi im, štajaznam, neko vrijeme sjedile u krilu. Sve se okončalo kada ih je neki rmpalija od dva metra visine i tri širine, s jednom obrvom i dvije moždane vijuge, poprilično odlučno pitao može li im naplatiti.

„Da!“, rekao je Carrey, a Bradley Cooper je popizdio.

‘Ti i tvoje “DA”!’, rekao je ljutito kada je stigao račun na kojemu su im naplatili i razgovor s djevojkama, a kamoli ono sjedenje u krilu i sve ostalo, ‘sada izvoli ovo podmiriti!’

Carreyju nije, jebat ga, ništa drugo bilo preostalo…

Idućeg jutra cijela filmska ekipa, pomalo mamurna i neispavana, okupila se na zagrebačkoj špici gdje su nakon kave u ‘Vip travelu’ planirali započeti sa snimanjem, ali kako je Jim Carrey – kao što sam na početku već naveo – tom prilikom prosjacima podijelio i sve kune koje su im preostale nakon izlaska u striptiz bar, odluka je pala da se snimanje iz ekonomskih razloga ponovno vrati u Ameriku. Producent je, naime, ispravno procijenio da bi ovim tempom, uz još par prevara na koje bi u Zagrebu mogli pristati, kao što je, na primjer, obnova tornja Katedrale, cijene takozvanih antikviteta na Britancu ili oni letci o kratkoročnom financiranju kojima su oblijepljeni skoro svi rasvjetni supovi po gradu – bankrotirali i prije prvog kadra.

Zagreb je tako ostao bez ovog filma koji je 2009.g. dobio MTV Movie nagradu, ali njegovi stanovnici i, svi ostali koji u nekom periodu svoga života namjeravaju posjetiti našu metropolu, naučili su zahvaljujući ovom primjeru da svemu navedenome u ovoj priči uvijek i bez iznimke treba reći: NE!

A to je, složiti ćete se, vrjednija pouka od svih ostalih koje se mogu izvući iz nekog od Jim Carreyjevih filmova.