Home

(Objavljeno u Telegramu 17.02.2016.g., kao prvi dio Telegramovog serijala o socceru u SAD-u)

Kada je potkraj 1970.g. Steve Ross, direktor Warner communicationsa u čijem vlasništvu je među ostalim bio Warner Bros Pictures, DC comics, Mad magazin i skoro sve ostalo za što ste ikada čuli da potječe iz SAD-a, na nagovor dvojice suradnika porijeklom iz Turske, braće Ertegun, odlučio osnovati prvi njujorški nogometni klub, te tako i preko bare popularizirati taj prekrasan sport za kojim luduje ostatak planete, uočio je tri velika problema. Prvi i svakako najveći bio je nedostatak interesa kod domicilnog stanovništva za gledanje nogometa na TV-u. Ameri, naime, nisu bili navikli gledati sportove koji tek nakon 45 minuta imaju prvu pauzu, a nisu ni bili baš pretjerano raspoloženi toliko dugo čekati da bi onda imali svega nekih petnaestak minuta da prokomentiraju viđeno, odu do frižidera po pivicu ili, štajaznam, pojedu pokoje pohano pileće krilce iz KFC-a. A, trebalo je negdje ugurati i te silne reklame koje tako prirodno idu uz sve njihove sportove…Ukoliko u nekom relativno kratkom vremenskom razdoblju ne bi uspjeli osigurati sponzore i prodati prava na TV prijenos – znao je to Steve Ross jako dobro i ozbiljno se pribojavao – stvar bi zasigurno propala!

Drugi problem bio je neriješen rezultat. Taj koncept da se dva kluba u nečemu natječu sa ciljem da se vidi tko je bolji, a onda na kraju ne bude pobjednika, bio je u čistoj suprotnosti s njihovim pobjedničkim mentalitetom u kojemu ih odgajaju od rođenja, pa čak i prije toga – od začeća. Podjela bodova je za socijaliste, a u kapitalizmu, jasno je, the winner takes it all! Treća stvar koja ga je mučila bila je ista ona koja i dan danas, u 2016.g., muči deseterostrukog prvaka ove naše države u kojoj je nogomet najpopularniji sport – kako privući ljude na tribine…?
Elem, spomenuti drugi problem Steve Ross riješio je na način da je Sjevernoamerička nogometna liga (NASL) uvela pravilo po kojemu nema podjele bodova. Ukoliko bi utakmica završila nerješenim rezultatom, igrali bi se produžeci, a zatim penali. I to, nota bene, ne ovi naši dosadni koji se izvode s 11 metara, već bi igrači baš kao u hokeju imali 5 sekundi da s loptom krenu od centra i, ukoliko su dovoljno vješti i lucidni, matiraju golmana. Treći problem su pokušali riješiti na način da su na tribine prisilno dovodili holivudske zvijezde koje su preko svoje filmske kompanije već imali pod ugovorom, tipa: Roberta Redforda i Dustin Hoffmana koji su im u to vrijeme snimali Sve predsjednikove ljude, Zekoslava Mrkvu koji im je s vremenom postao i maskota, te mnoge druge planetarno poznate ljude i, eto, likove iz crtanih filmova.

To, međutim, nije rješavalo prvi i osnovni problem – buđenje interesa za ovaj sport kod vlasnika televizijskih kompanija i njihovih gledatelja – pa i dalje nisu mogli biti u potpunosti zadovoljni i sigurni u uspjeh svoga projekta. Čak ni samo ime; Cosmopolitan, kojim su htjeli pokazati da su veći čak i od najpoznatijeg njujorškog kluba Metropolitana (Mets), nije uspjelo onako kako je to Steve Ross sa svojom ekipom marketinških stručnjaka prvobitno zamislio.

A onda, iz Brazila – Deus ex machina – na sjevernoameričko tlo sletio je veliki Edison Arantes do Nascimento poznatiji kao Pelé, i 1975.g. sve se mijenja…Poput Marca Pola koji je iz Kine na stari kontinent donio svilu, tako je Pele Amerima donio taj genijalni Soccer i u potpunosti ih zaludio!

Priča o njegovom transferu je nevjerojatno zanimljiva i slojevita, a dovoljno je spomenuti samo to da je jednu od važnijih uloga u realizaciji odigrao čuveni američki državni tajnik Henry Kissinger. On je, naime, prvo uvjerio samog Pelea da mu je bolje preći u Cosmose s kojima će osvojiti srce cijele nacije i postati sinonim za taj sport, nego u Real Madrid ili Juventus, a koji su ga također željeli, i s kojima – kako mu je to stari prevarant lukavo predočio – ne može osvojiti ništa više od onoga što je do tada već imao. Nakon toga preostalo mu je još samo da u to uvjeri i brazilskog predsjednika koji je prvobitno stavio veto na taj dogovor i Brazilca proglasio nacionalnim blagom koje nikada ne bi trebalo napuštati državu, ali to mu je bio lakši dio posla jer je Henry Kissinger, poznato je, za takve stvari ono što je Pele u nogometu – najbolji na svijetu!

Da bi po tom uopće mogao zaigrati za Cosmose, spomenuti ću još i to, morao je potpisati ukupno pet ugovora, a s kojima si je s jedne strane osigurao dobre uvjete oko plaćanja poreza i uspio je ostvariti traženi iznos od 5 milijuna dolara za tri godine igranja (što je do tada bila rekordna suma jer je najbolje plaćeni igrač bejzbola zarađivao nešto manje od pola milijuna godišnje), ali s druge pak strane, Cosmosi su postavili vlasnici prava na njegovo ime za narednih 20 godina. To pravo, kako je Pele tada iskreno rekao u jednom intervjuu brazilskim novinarima, on sam ne bi ni znao iskoristiti, a Ameri su to – nema nikakve sumnje – itekako znali. 

Ono što je, međutim, Pele donio njima, mnogo je vrednije od svog novca na ovom svijetu. Preko noći Cosmos se transformirao iz jednog poluprofesionalnog nogometnog kluba za koji uglavnom igraju stranci i studenti, te koji zapravo nikoga živoga ne zanima previše, u nevjerojatan komercijalni uspjeh čije utakmice prenosi CBS i još dvadesetidvije druge TV kuće diljem planete. Time je, ne moram ni spominjati, riješen i onaj Rossov prvi problem koji ga je brinuo dugo vremena…

Iako su tu prvu sezonu s Peleom završili tek na trećem mjestu, na svakoj njihovoj utakmici bilo je preko 60 tisuća navijača, više od 500 novinara iz cijelog svijeta izvještavalo je svakodnevno o njihovim uspjesima, a koji su naredne sezone s dolaskom još jednog profesionalca – legendarnog talijanskog napadača Giorgia Chinaglia – postali još mnogo veći!

S tim robusnim napadačem, naime, zbog kojeg su se navijači Lazia bacali po avionskoj pisti kada je odlazio ne bi li ga u tome spriječili, a koji je tip napadača poput Christiana Vierija i Luce Tonije, New York Cosmos su osvojili sve što se u SAD-u moglo osvojiti. Pele je odrađivao svoj dio posla u pripremi gola, a Long John, kako su iz milja zvali Chinaglia, nemilosrdno je trpao sve od istočne do zapadne obale, postavši tako najbolji strijelac u povijesti Cosmosa i cijele lige.

Pele i on osvojilu su u narednih 6 sezona ukupno 5 finala NASL-a, ali i bezbroj djevojaka u legendarnom Studiu 54 koji su redovito posječivali. Jednom prilikom, ako je vjerovati Franzu Beckenbaueru koji im se također pridružio u ekipi za koju godinu, ali naravno i na šanku, a nema razloga da ne vjerujemo tom velikom nogometnom autoritetu – Chinaglia je u prepunom Studiu 54 šarmirao tadašnju djevojku Sylvestera Stalonea pred njegovim od snimanja Rockyja još uvijek razbijenim nosom. Pele se vidjevši to počeo valjati po podu od smijeha i, pokazujući prstom prema tužnom Slyu, govorio svom biografu koji ga je svugdje pratio u stopu da to svakako zabilježi kao jedno zasebno poglavlje u knjizi. Chinaglia i ta sretnica otišli su nakon toga u neki malo udaljeniji separe, a Stalone i Pele ostali su zajedno piti na šanku do jutarnjih sati, te dogovarati suradnju koja se za nekoliko godina realizirala u vidu izvrsnog filma: Veliki bijeg.

Odjedanput, holivudske zvijezde koje je Steve Ross na početku ove priče o nastanku Cosmosa prislino dovodio na tribine, sada su počele samoinicijativno dolaziti, ali više se nisu zadržavali samo na tribinama, već su partijali s njima i u svlačionici. Brazilac Carlos Alberto, koji slovi kao jedan od najboljih obrambenih igrača u povijesti svijeta i nogometa, a koji je nedugo nakon Pelea također potpisao za Cosmose, izjavio je jednom prilikom kako je za Mick Jaggera dugo mislio da je njihov suigrač koliko ga je često viđao u svlačionici i uvijek se pitao zašto se momku napokon ne pruži prilika da zaigra…

To slavno razdoblje trajalo je sve od 1977. do 1984.g., kada je gledanost počela malo opadati, Pele se već bio umirovio, a oni su postali toliko nadmoćni u ligi da su se investitori u ostale klubove počeli lagano povlačiti i, nogomet ne uspijeva napravi taj kvantni skok koji mu je bio potreban da dostigne najpopularniji američki sport; bejzbol.

Istina, Cosmosi su i dalje bili veliki hit, Chinaglia je i bez Pele zabijao na terenu i izvan njega, ali sve oko njih je počelo gubiti taj zanos, te lagano i nezaustavljivo tonulo. Steve Ross koji je sve to pokrenuo i koji će zauvijek ostati upamćen kao prvi čovjek koji je pokušao uvesti nogomet u Ameriku, vidio je još samo jednu priliku da u tome ipak uspije i spasi stvar, kada je par godina prije Svjetskog prvenstva 1986.g. zbog financijskih problema domaćinstvo oduzeto Kolumbiji. U relativno kratkom vremenskom razdoblju FIFA je trebala odabrati neku drugu državu koja bi to mogla organizirati, a Ross je polagao velike nade u američku kandidaturu. Međutim, sasvim neočekivano, domaćinstvo dobiva Meksiko i Steve Ross se jednom zauvijek predaje.

“Gotovo je!”, podviknuo je pred mnogobrojnim svjedocima, a nedugo nakon toga ispunilo se to njegovo proročanstvo i NASL se gasi. 

U njihovoj posljednjoj fazi predsjednik kluba je bio već više puta spomenuti talijan Chinaglia, a o kojemu nitko – osim, naravno, njegove napadačke statistike – nije imao nešto lijepo za reći. Počeo je prije svega dovoditi svoje prijatelje da igraju, isplaćivao im ogromne plaće, a svoga potrčka – Peppe Pintona – koji mu je do tada služio samo da mu odlazi po piće i cigarete, postavio je na neku visoku menedžersku funkciju na temelju koje je taj Pinto kasnije izveo neku muljažu i postao nositelj prava na ime NY Cosmosa. Sve to uz pokušaj neprijateljskog preuzimanja Warner communicationsa od strane Rupperta Murdocha koji im je financijski itekako naštetio, dovelo je do konačnog gašenja tog najglamuroznijeg nogometnog kluba na svijetu, kako su ga često i sasvim opravdano nazivali. Neko vrijeme su još bezuspješno pokušali opstati u malonogometnoj, dvoranskoj ligi, ali i to se s vremenom ugasilo, te je od nekoć slavnih Cosmosa ostalo samo ime pod kojim je organizirano još samo par nogometnih kampova za djecu.

Pa čak i nakon Svjetskog prvenstva 1994.g., a koje su Ameri napokon dobili, te nakon kojega je kod njih ponovno započela velika ekspanzija nogometa, ne uspijeva im da se nanovo formiraju. Peppe Pinton kojega su do tada samo zvali kada bi nekome trebalo otići po cigarete ili promijeniti pepeljaru, postao je nakratko veoma tražena osoba. Red Bull je u nekoliko navrata pokušao od njega otkupiti prava na to časno ime, ali sve bi uvijek propadalo na njegovoj beskonačnoj pohlepi. Nije, kako Pinton navodi, želio da Cosmosi nastupaju u novonastaloj MLS ligi koja mu se otvoreno gadila i za koju je smatrao kako neće ispoštivati tradiciju njegova slavnog kluba, ali iz nekih kasnijih izjava i javnosti predočenih dokumenata postalo je jasno da su se svi pregovori zapravo zaustavljali isključivo na članku ugovora koji je trebao definirati njegovu zaradu i funkciju. Umjesto da se dalje natežu s tim prevrtljivim čovjekom koji je sasvim nezasluženo držao sva ta prava, osnovali su jednostavno novi klub – New York MetroStars (današnji Red Bull New York) – i novac koji je Pinto tražio za sebe uložili su u nekoliko poznatih igrača koji su ih s vremenom doveli do osvajanja te nove i veoma popularne MLS (Major League Soccer)lige

Trebalo je zatim, još punih 16 godina nakon tog neuspješnog pokušaja da se netko uspije dogovoriti s Pintonom i dokopa njihove licence kako bi legendarni Cosmosi napokon, nakon skoro trideset godina pauze ponovno zakotrljali zrakom ispunjenu kožnatu loptu preko crte protivničkog gola. Ovaj put, doduše, bez brojeva 9 i 10 koje je taj novi vlasnik – jedan veliki engleski koncern – trajno umirovio u čast njihovih najvećih legendi: Pelea i, nažalost preminuloga, ali među istinskim poznavaocima i navijačima nikad prežaljenog ili, ne daj bože, zaboravljenog; Long Johna. 

Također, ispoštovali su to da se New York Cosmosi ne natječu u trenutno najpopularnijem MLS-u, već u svojoj nekadašnjoj NASL ligi koja je ponovno pokrenuta 2009.g., ali koja nipošto nije, kako mnogi krivo tumače, druga američka liga u smislu niže lige, već je samo druga – paralelna liga. Istina, ona je od američkog nogometnog udruženja priznata kao liga drugog ranga jer ne zadovoljava neke proizvoljne kriterije kao što je, na primjer, veličina stadiona svake ekipe koja se natječe, broj ekipa koje se natječu i još ponešto čime zapravo samo štite MLS da bude jedina liga tog ranga, iako ih po propisima može biti više, ali nikako se ne može iz MLS-a ispasti u NASL ili, evo, obrnuto; iz NASL-a napredovati u MLS. To je najbolje vidljivo upravo na primjeru Cosmosa koji su već dva puta osvajali prvo mjesto u NASL-u, pa i dalje nisu mijenjali natjecanje…

Ono što se, međutim, može, i što je sada, bezbeli, jednak izazov pred novim vodstvom New York Cosmosa kao što su to bila ona tri na početku navedena problema pred Steve Rossom, to je da se nadoknadi svo to vrijeme koje su bili taoci jednog čovjeka, a u kojemu su konkurentski MLS klubovi i liga strahovito napredovali dovodeći zvijezde poput Davida Beckhama, Davida Villa, Kakae, Pirla, Lamparda i drugih velikih europskih nogometnih zvijezda, te da se čitav NASL i službeno uzdigne na razinu kao i MLS – lige prvog ranga.

Činjenica da je njihov sportski direktor i trener Giovanni Savarese na treninge s mogućnosti potpisivanja ugovora nedavno pozvao našeg najvećeg nogometnog sina i neupitnog talenta; Niku Kranjčara, a koji bi im baš poput Pelea u njegovo doba, mogao vratiti taj davno izgubljeni dašak glamura, te uzdići i cijelu ligu, jasno ukazuje na to da su na najbolji mogući način krenuli rješavati taj problem

Najmanje jednu glumicu su, naime, sasvim sigurno samo zbog njega već pridobili da pohodi sve utakmice tog nekoć slavnog kluba, a upravo tako je sve započelo i u ranim sedamdesetima…

Oglasi