Home

(Objavljeno u Telegramu 07.09.2015.)

Veliki novinarski autoritet i poznati skriboman Inoslav Bešker bi njemačku riječ “Duldung”, u svojoj novinskoj rubrici “Riječ dana”, vjerojatno objasnio kao “privremenu odgodu protjerivanja stranaca” koji nemaju pravo na ostanak. Tako je, uostalom, tumači i njemački Zakon o prebivalištu koji regulira čije će se protjerivanje, i na temelju kojih pravnih i stvarnih razloga odgoditi. Ona ne daje, i u tom je njemački zakonodavac vrlo jasan, pravo na prebivalište ili boravak, već isključivo govori o tome da se protjerivanje nesretnika koji se tu zatekao iz nekih razloga ne može provesti, te da ga se ne može prisilno vratiti u njegovu domovinu. I dalje je, naravno, izložen stalnim provjerama i ponovnim evaluacija, ali sve će se to događati na sigurnom – u Njemačkoj.

O tom dokumentu, zapravo, najbolje govori doslovan prijevod značenja te riječi “Duldung”, a koji znam zahvaljujući činjenici da sam i sam nešto više od godinu dana bio ponosni nositelj tog prava, za vrijeme kojeg sam ovladao tim ne pretjerano nježnim jezikom, a koje znači: “trpljenje”.

Njemački zakonodavac je, dakle, u svojoj strogoj maniri taj status izbjeglice koja se zatekla na njemačkom tlu, ali bez prava da ostane, definirao tako da će ga, eto, neko vrijeme, dok razlozi za to postoje, trpiti, ali čim ti razlozi nestanu – raus!

Pa ipak, koliko god to zvučalo strogo, ne mogu ni ja, Miro Par, ni svi inoslavi beškeri ovog svijeta i precizne njemačke zakonske odredbe, objasniti koliko nam je taj dokument značio. Njegovo pravo značenje, za razliku od ovog pravnog, izazivalo je osjećaj takve sreće koju je najbolje i, svakako najispravnije, objasniti kao razliku između života i smrti. I to ne bilo kakvog života, već onog dobrog, njemačkog života koji je obilježio moje rano djetinjstvo…

Umjesto da dakle, budem u podrumu sarajevskog naselja Grbavica, ili, jebatga, ubijen snajperskim hicem od strane nekog pijanog četnika ili ludog stranca, “psa rata”, koji na to ubijanje civila i djece gleda kao na videoigricu, ja sam u “Toys’r’us”-u kupovao plastičnu figuricu legendarnog kečera Bret Hitman Harta i na njemačkim Tv programima gledao kako Werder Bremen osvaja to prvenstvo ’92/’93. Jeo sam, i to često, gyros kod Grka, vozio se na ringešpilu za vrijeme mjesne Božićne proslave, te polazio u vrtić i školu koji su više podsjećali na Disneyland, nego na neku instituciju i sustav. Do četvrtog razreda, usput budi rečeno, da sam kojim slučajem toliko dugo ostao, ne bih uopće dobivao ocjene, već smajlije. Znate, one žute koje stavljate na kraj rečenice dok tipkate poruku na Iphoneu…

Usporedbe radi, zahvaljujući čuvenom ministru Jovanoviću, kod nas se djeci već od petog zbrajaju ocjene za upis u srednju školu, a sumnjam da je naš obrazovni sustav u svijetu mnogo cjenjeniji od ovog sa smajlijima.

U Sarajevu tada, doduše, ne bih ni mogao pohađati školu. Teško bih se, naime, mogao koncentrirati od zvuka granate koja bi mi upala u školu. Ili, štajaznam, glava bi me mogla zaboljeti od metka koji bi ju prosvirao…

Pa, iako je bezbeli i taj život u izbjeglištvu i odvojenosti od oca za kojega se nije moglo pouzdano znati je li uopće živ, itekako težak, te nosi mnogo problema, određenih poniženja i nesreće, zahvaljujući njemačkom “Duldungu”, nisam u toj ranoj životnoj fazi, imao barem tu vrstu problema s koncentracijom. 

Grad Osnabruck, koji se nalazi u saveznoj državi Niedersachsen, skroz gore na sjeveru blizu Nizozemske, te ima perspektivan klub u trećoj ligi za kojim srčano navijam, potvrdio je dakle, i u mom slučaju, svoj međunarodni status i naziv: “Grad mira”. Taj status stekao je sredinom 17.st., točnije 1648.g., kada je upravo u njemu potpisan mirovni sporazum kojim je okončan Tridesetogodišnji rat u Svetom Rimskom Carstvu i Osmogodišnji rat između Španjolske i Nizozemske.

1992.g., barem za mene, moga brata i mamu, tamo je, eto, okončana i opsada Sarajeva.

Nešto slično tome će sada, nadam se, moći ostvariti i ovi takozvani migranti iz Sirije, a zapravo iste izbjeglice kao što sam to bio i ja dok sam kao petogodišnjak s bratom i mamom preko tada dosta liberalnije Mađarske granice, pokušavao doći do obećane zemlje koju i dalje najbolje opisuje onaj stari i, čini se, uvijek aktualan vic kada Mujo pita Sulju što bi učinio da je sutra smak svijeta.

“Spakirao bih djecu i ženu…”, kaže spremno Suljo,”i pravac Njemačka!”

Iako ja nisam predugo koristio to njihovo gostoprimstvo i blagodati, te sam se vratio na ove naše prostore čim su se za to stvorili određeni uvjeti, a isto će možda učiniti i neki od njih koji sada čekaju u redovima po njemačkim institucijama gdje ih se provjerava i evaluira, te odlučuje hoće li ih se neko vrijeme trpiti, ne prođe dan a da mi s usana ne sklizne jedno “Danke Deutschland”.

Hvala ti što si me trpila, draga Njemačka, i molim te da sada isto to učiniš i s ovim Sirijcima. Bit’ će ti, vjeruj mi, vječno zahvalni!

Oglasi